Broj 36
V-VI 1998.
Kazalo
Wolfgang Eschker
Lirika u tragediji: Heine i bosnjacke narodne ljubavne pjesme
Mirko Vid Mlakar
ZIVIO MUJO, SAMO U VICU,
Hrvatski "fini" nacionalizam
Jasminka Domas
HOLOKAUST
Prva strana
Broj 31
Broj 32/33
Broj 33
Broj 34
Broj 37
Broj 38
Beharova galerija
slika
Pretplata i adresa
E-mail
|
 |
Mirko Vid Mlakar
ZIVIO MUJO, SAMO U VICU
Hrvatski "fini" nacionalizam
|
Do jedne od najvecih sramota u 1997. godini - neuvrstavanje Bosnjaka (i
Slovenaca) u preambulu Ustava Republike Hrvatske - mozda je doista doslo
omaskom. Ali, cak i da se nije dogodilo ono sto je mnogo izglednije - da
je Bosnjacima unaprijed bilo (pre)suseno brisanje s liste nacionalnih
manjina koje se poimenicno navode - znakovito je da su predvidjeni
Bosnjaci. Odnosno, nije li "lapsus" saborske desnice, srednjice,
ljevice, prednjice i straznjice..., istog kalibra, ako ne i tipa, kao
primjerice, "lapsus" predsjednika Franje Tudjmana, koji je, govoreci u
ljeto 1994. HDZ podmlatku u Osijeku, izjavio da je Washingtonskim
sporazumom stvorena mogucnost da "veci dio Bosne pripadne Hrvatskoj"?
U Ustavu iz 1990. bili su navedeni i Muslimani. Na Bosnjackom saboru, u
rujnu 1993., uvedeno je ime Bosnjaci, koje je potom "zapececeno" i u
temeljnom zakonu Federacije BiH. »injenica da u Ustavu RH nema mjesta za
pripadnike nacije cije je ime izvedeno iz zemlje Bosne (i Hercegovine,
drzave u kojoj su suvereni, odnosno konstitutivni, narodi Bosnjaci,
Hrvati i Srbi), tesko je ne promotriti u kontekstu hrvatskog odnosa
prema Bosnjacima. O tome odnosu nema egzaktnih istrazivanja, pa se dojam
da je mozda vec uslo u "kod" podcjenjivanje mogucega u vezi s Bosnjacima
temelji na "kamencicima". Ali, u mozaiku ima i pravnih "stijena". Poput
nezaboravne Tusmanove izjave da je "Hrvatska prihvatila zadacu
europeizacije bosanskih muslimana" (u intervjuu "Le Figarou", rujan
1995.). Istina, kao sto je tim povodom u krscanskoj reviji "Kana" bio
primijetio V. Martinac: "Nigdje se ne vidi je li bosanske Muslimane
netko pitao hoce li to." No, "kvaka" svih "usrecitelja" bas je u tome da
se "usreceni" nista ne pitaju.
Muslimane "izmislio" Tito.
Hrvatsko "europeiziranje" Bosnjaka golema je zadaca, koja moze poceti i
tako da se "prerasuju" Bosnjaci koji zive u Hrvatskoj. Zauzvrat bi,
posto svaki napredak kosta, ovdasnji Bosnjaci trebali nesto zrtvovati.
Primjerice, svoj nacionalitet. Valjda je i to sto u Ustavu vise nema
Muslimana, tj. Bosnjaka, jedna od cijena za to sto je, kako svojedobno
rece dr. Hrvoje Sosic, Tusman i BiH "poveo za rucicu" u UN i KESS.
Po svemu sudeci, i Tusman je sljedbenik uvjerenja da je Muslimane
"izmislio" Tito. Ne ulazeci sada u etnogenezu, tj. politogenezu te
nacije, samo recimo - mozda i jest. Mesutim, sigurno je da Hrvati, kao i
Srbi, nisu oni koji trebaju, a i mogu, Bosnjake uvjeravati da su
izmisljeni. Odnosno, Bosnjaci su danas "vjestacki" otprilike koliko i
dvije susjedne im nacije. Ako bismo se igrali etnopsiho(pato)logije,
moglo bi se reci da su kojekakva hrvatska omalovazavanja Bosnjaka - koji
su, izmesu ostalog, zivi, "organski" remetitelji podjele BiH - reakcije
na bosnjacko odbacivanje uloge krunskog zumbula u basti hrvatstva.
Bosnjaci nisu pristali na, u proslom im stoljecu, namijenjenu ulogu, i
sad se te "otpadnike", koji se nece s Hrvatima igrati po hrvatskim
scenarijima, u nemalome dijelu hrvatstva omalovazava, pa djelimice i
prezire. Pritom se Mladen Schwartz jos ukazuje kao umjerenjak. Naime, po
nauku lidera Nove hrvatske desnice, "u ovom trenutku moramo dopustiti
subjektivan osjecaj nekih muslimana koji drze da su oni nekakva posebna
nacija", ali "doci ce vrijeme" kad ce i "hrvatski muslimani" - "ponovno
biti Hrvati".
Bosnjacima se cak odrice pravo da jezik nazivaju svojim imenom. A i kako
moze imati jezik nacija koje nema, cije se ime, i kad je rijec o
Muslimanima u nacionalnom smislu, nerijetko pise s malim "m", ili se, s
druge strane, izbjegava ih nazivati Bosnjacima? Bosnjaci nemaju jezik
vec tzv. "jezik" ili samo "govor". Pitanje bosnjackog jezika je prigoda
da i Hrvati nekome budu, eto, Srbi, u smislu jezicnih imperijalista. U
dosadasnjem odnosu prema jeziku Bosnjaka pokazala se je nespremnost
velikog dijela Hrvata da drugima ne odrice ono sto su donedavno i sami
trazili - nacionalno ime jezika i svoju normu.
Kako citati posurice
U bratstvu s "izletima" na racun Bosnjaka i njihove domovine u
politickim izjavama i postupcima, u novinarsko-publicistickim prilozima,
u karikaturama... (hrvatskije: posurice) ukazuju se kao primjeri
"diskretnoga", "finog" nacionalizma. Vicevi nisu "nevini" ni djecja
literatura. Primjerice, ako se Karla Maya cita "ideoloski", slaze se
slika Njemacke kao "bogomdane" prenositeljice bjelacke kulture, za
razliku od engleskih i francuskih kolonijalista, koji su se prema
crvenokoscima pokazali kao losi i slabi. Kao sto su A. Dorfman i A.
Mattelart u knjizi "Kako citati Paska" ("How to Read Donald Duck", New
York, (75), vrlo potkrijepljeno pokazali imperijalisticku ideologiju u
Disneyevim crticima, ne mozemo li mi, takoser utemeljeno, mnostvo viceva
na racun Muje i njegovih jarana (drugova) promotriti i kao svojevrsni
meki nacionalizam, tj. hrvatski imperijalizam sitnog zuba?
Zagrijavajuci se za rad na projektu "-avli i Hrvati" - kojim se nastoji
dobiti sto ostrija, poglavito politoloska slika humora u Hrvata - autor
ovoga clanka je izmesu brojeva "Vecernjeg lista" izdanih od ozujka do
rujna 1996., slucajnim odabirom izdvojio njih deset. Rasclamba "Vica
koji se prica", specijalizirane rubrike "Vecernjakove" humoristicke
stranice, pokazala je da je Mujo (ili Mujica) nositelj radnje u 14
viceva, a Stef(ek) samo u sedam! Isti je razmjer i kod Mujinih i
Stefovih pomagaca: Huso, Haso i Fata bili su glavni u ukupno osam
viceva, Ero, Jozek i Frane u cetiri.
Bilo je cudno da Stef Nacionale na zagrebackom terenu gubi od Muje s
2:1. Stoga se u "revansu", po nesto izmijenjenim pravilima (ne
analiziraju se slucajno odabrani brojevi napreskok, nego svi brojevi
zaredom, u jednom kracem razdoblju), motrena 22 "Vica koji se prica",
objavljeni u nedjeljnim brojevima "Vecernjeg lista" od 25. svibnja do
26. listopada 1997. Stef(ek) je u tom mini-istrazivanju bio junak 19
viceva, a Mujo (i kao Mujica) pojavljuje se u 13 navrata. Broncu ne bi
osvojio Jura, Ive(k) ili neki treci lik hrvatskog imena, nego ona, za
osam nastupa, pripada - Husi. Ako se Stefovom skoru pridruze
humoristicke mikrostrukture u kojima su subjekti Bar(ic)a ili Stefov
pajdas (drug) Jura; Baricin neimenovani suprug (u pravilu je to Stef);
one iz cijeg se konteksta razabire da su Stef ili Jura skriveni
vic-junaci... ukupno su 43 "stefizma". Dodamo li sest pojavljivanja
"juznohrvatskih" likova, dakle Dalmatinaca i Hercegovaca, znaci da
hrvatska momcad (i zenscad) nastupa u 49 viceva. S druge strane, u
najcitanijim hrvatskim dnevnim novinama ukupno su 34 "mujizma", tj.
mikrostrukture u kojima se pojavljuju Mujo (i kao Mujica), Fata, Haso,
ili je iz konteksta (npr., spominje se Alija Izetbegovic) jasno da
spadaju u tu skupinu.
Dugotrajna anestezija
Cinicno-politicki receno: cinjenica da na dva, eto, muslimanska, tj.
bosnjacka vica ne dolaze ni tri s hrvatskim likovima, svjedoci ili o
perfidnoj najezdi "zelene posasti", i to usred Zagreba, ili pak o svim
pravima koje Bosnjaci uzivaju pod suncem hrvatskog neba. Pa sto ce
Bosnjacima mjesto u Ustavu RH kad njihovi sunarodnjaci Mujo i Haso imaju
osobito mjesto u hrvatskome popularnom humoru?
Pitanje je retoricko, poglavito kad se vide rezultati koje su Mujo i
Haso postigli u 16 brojeva "Kluba saljivcina", vic-rubrici "Moje
sudbine". Ta "revija za zenu i obitelj" takoser izlazi u Zagrebu, ali je
po sastavu citatelja (sve)hrvatskija od "Vecernjaka", cija je publika
pretezno kontinentalna. Kad se, kao i pri analizi "Vecernjaka", od
objavljenih viceva odvoje oni koje "nose" bezimeni muzevi, susjedi,
pacijenti; one u kojima su junaci mali Ivica, Marica i ostala djeca; sv.
Petar, teksaska udovica, seik, Rambo i ostala "egzoticna" lica, itd. -
otkrivamo da su Mujo i Haso u "Mojoj sudbini" bolje plasirani od Stefa
Nacionale! Naime, Haso je (anti)junak 13 viceva, Mujo 12, a Stef devet.
Ostali hrvatski likovi, uglavnom regionalno oznaceni (Bracanin,
Hercegovac...), pojavljuju se 14 puta. Nasuprot ukupno 23 "stefizma",
zapravo "domagojizma", nalazi se 34 "mujizma", tj. viceva koja su na
svojim plecima iznijeli Mujo, Haso, Huso, Suljo, Fata i Mujina mama!
Na temelju istrazivanja (malog) uzorka vic-rubrika po jednoga
visokotiraznog dnevnika i mjesecnika, Muju i druzinu moglo bi se
proglasiti "cvijecem" hrvatskoga popularnog humora. A Mujo uopce nije
Hrvat, pa ni Hrvat islamske vjere. "Mujizmi" su hitovi, zapravo vec
evegrini, i usmenog smjehotvora; onoga na poslu, u kaficu ili na kucnim
zabavama. U specificnim uvjetima itekako oznacenim ratom i svojevrsnom
mladohrvatskom revolucijom (u kojoj su se u mnogocemu reaktivirale i
nacional-koncepcije iz proslog stoljeca ili iz doba NDH), Muji je
prisivena bivsejugoslavenska uloga (anti)junaka, koji se, da ne bude
jednolicno, zna zvati i Hasom ili Husom.
Filozof H. Bergson zakljucio je kako smijeh zahtijeva "kratkotrajnu
anesteziju srca". Doista, u svakom se vicu, da se postigne humoristicni
(i osobito satiricni) uzitak, mora nanositi stanovita bol. No, sto ako
je ta bol tako cesto na racun drugih, vanjskih, ili manjinskih, onih
udaljenih od vlasti... - konkretno bosnjackih likova? U Hrvata se Mujo &
jarani dozivljavaju kao domaci - da bi ih se napravilo budalama. Iz
drugih viceva Stef i/li njegovi pajdasi izlaze kao (nad)mudri(telji), a
gotovo je nemoguce naci humoristicne mikrostrukture u kojima su Mujo
i/li Haso nekog "presli" - a da zrtve nisu Haso ili Mujo.
Goli rasizam
Vicevi koje Hrvati pricaju o Srbima zapravo ne govore o Srbima kao
takvima, nego o tome sto Hrvati misle o njima - zapisano je u jednoj
analizi ratnih viceva. Naravno, isto vrijedi i za viceve o Husi
(Huseinu) i/li Sulji (Sulejmanu). Gledamo li u vicevima zapravo sredstvo
za otkrivanje posredne istine o pogledima objavljivaca viceva, Mujo &
jarani su povlasteni objekti hrvatskog podcjenjivanja. Na hrvatske
viceve o Srbima i Bosnjacima, naravno, utjecao je rat. Na visem stupnju
generalizacije: u vicevima, tim svojevrsnim prizmama, Srbi su
predstavljeni kao, naravno, glupi, ali ipak opasni, a bosnjacki su
likovi glupi - i jos gluplji. Srpski su likovi aktivni, makar kao
lopovi, drugi su u pravilu pasivni.
Zanimljivo je da se ne objavljuju "zlocinacki" vicevi. S druge strane, u
referatu na mesunarodnom skupu "Interkulturalnost versus rasizam i
ksenofobija" (Beograd, svibanj 1997.), prof. Ranko Bugarski, ugledni
jezikoslovac, izmesu ostalog je naveo "posebno grub primjer primitivnog,
razgolicenog rasizma prerusenog u odoru etnickog vica", a na racun
Bosnjaka koji ne jede prasetinu. Naime, u "Vecernjim novostima",
najtiraznijem dnevniku u SRJ, objavljeno je i ovo: "Zasto je u Sarajevu
zabranjeno jesti svinjetinu? Valjda zato sto je to u njihovim uvjetima
pravi kanibalizam."
Osim toga, u dosadasnjem brzopoteznom istrazivanju nisam naisao na
viceve u kojima je, eto, Stef zeznuo Sulju, kao Englez John Francuza
Jeana. Ali, pronasao sam jedan slucaj da je Bosnjak "spustio" (ocito)
Hrvatu. Elem, neki dubrovacki gospar zapita sugrasanina Husu:
- Kako to gospar Huso sad govori da je Bosnjak, a pedest godista govori
da je Hrvat?
Poslije uobicajene stanke, gospar Huso odgovori:
- Bilo ga je sram sto si ti onda mucio (sutio).
Inace, navedena mikrostruktura nije iz neke vic-rubrike, nego je iz
jednog zapisa dubrovackog knjizevnika Fese Sehovica u splitskom listu
"Dan".
Bez tabua
Mnogi "mujizmi" funkcioniraju kao slobodni prostor za, eto, oslobasanje
niskih strasti. Primjerice, usporede li se vicevi u kojima se pojavljuje
Bar(ic)a, u prvima se moze reci sve "masno", gotovo da nema tabua, a
glede potonje zene javljaju se kocnice. Zacijelo i stoga sto je Bara
ipak jedna Hrvatica. Ili, u "Mojoj sudbini", objavljena su dva vica koji
su dobar primjer razlike u vic-tretmanu Hrvata i Bosnjaka.
Dosao Purger (Zagrepcanin) u goste Dalmosu (Dalmatincu). Purger zatrazi
nesto za popit, a Dalmos rece (u prijevodu s dijalekta): "Drage volje,
prijatelju, ali moj je dio rakije na dnu boce, a navise je dio mog oca".
Na to ce Purger: "Ma, nema veze, imam ja slamku, potegnut cu s dna."
Dalmos: "Dao bih ja tebi, ali sto cu kad otac ne da preko svojega!" Dva
mjeseca nakon ovog vica, ista je rubrika ugostila daleko "tvrsi" vic o
Sulji u gostima kod Hase. Kad su sjeli rucati, Suljo upita. "Zasto me
ovaj tvoj pas stalno gleda?" A Haso ce njemu: "Uvijek tako gleda onoga
tko jede iz njegove zdjele!"
Doista ne bi bilo "politicki korektno" da se sazna da je, makar u vicu,
neki Stipe (dalmatinska verzija Stjepana) nekome Stefu (zagorskom ili
zagrebackom Stjepanu) napravio tako gadnu psinu. Valjda bi izmesu
sjevernohrvatskoga i juznohrvatskoga brata moglo doci do rata.
"Glupi Haso i tupi Mujo"
Sretne Huso Muju: - Kud tako zuris? - U ljekarnu. Idem da mi daju nesto
za glavu. - A, koliko mislis da ces dobiti za nju? (Vecernji list, V.
1996.)
Stoji Mujo na mostu iznad rijeke i jauce. Naise Haso i upita ga: - Mujo,
zasto se deres? Zar se nesto desilo? - Upao mi burek u rijeku! - kroz
plac kaza Mujo. - Pa s cime je bio taj burek kad toliko places? - S
bratom! (Moja sudbina, I. 1997.)
Smajo i Haso odlucili cijeli rat ostati u Bosni. Zene im kao izbjeglice
otisle na more, pa se razgovaraju: - Je l', Smajo, sta ti mislis sto
nase zene sada dolje rade? - Ja sam cuo da se jedne kupaju, a druge
kurvaju! - Ma nemoj! A sta ti mislis, sto moja radi? - Pa zar mi nisi
vec prije prico da tvoja ne zna plivati?! (Panorama, VIII., 1996.)
Dose Haso na specijalisticki pregled. Kad je pregled bio gotov, lijecnik
ustanovi da pacijent ima neobicnu anomaliju: imao je jedan zeljezni i
jedan drveni testis. - Imas li ti, Haso, djece - upita lijecnik. - Imam
dva sina - spremno odgovori upitani - jedan je Pinokio, drugi
Terminator. (Arena, II., 1997.)
Stigli Mujo i Haso u Afriku na safari i prenocili usred pustinje. U neko
doba noci Haso se probudi, spazi kraj sebe lava i povice. - Diz' se,
Mujo! Pocinje crtani! (Moja sudbina, X. 1997.)
Sakrili se Mujo i Haso u bakin ormar. Dosli cetnici i pitaju baku: -
Gdje su Mujo i Haso? - Nisam ih vidjela! »etnici joj odsjeku lijevu nogu
i ponove pitanje. - Ne znam, hrabro odgovori baka. »etnici joj odsjeku i
drugu nogu i odose. Mujo i Haso izlete iz ormara i kazu: - E bako, bako,
u lazi su kratke noge. (Slobodna Dalmacija, VIII, 1994.)
- Huso, cuo sam da sudjelujes u pregovaranju. - Bolan, ja ti sudjelujem
samo u prigovaranju. (Vecernji list, IX. 1997.)
Mirko Vid Mlakar
|
|
