Broj 38
IX-X 1998.
Kazalo
Ibrahim Kajan
Ime bosanskog jezika
Dr Naila Hebib-Valjevac -
Simpozij o bosanskome jeziku-
Ekstralingvisticki faktori u jeziku
Dr. Remzija Hadziefendic-Paric,
Usmena poezija Bosnjaka
Pogledajte najljepsu
Lejla Sehovic
REZOLUCIJA EUROPSKOG PARLAMENTA O ISLAMU U EUROPI
Nerkez Smailagic
Europska godina Ibn Rusda
Prva strana
Broj 31
Broj 32/33
Broj 34
Broj 35
Broj 36
Broj 37
Beharova galerija
slika
Pretplata i adresa
E-mail
|
 |
Usmena poezija Bosnjaka
Dr. Remzija Hadziefendic-Paric |
Uvod
Kraj 18. stoljeca obiljezio je pocetak romantizma u evropskoj
knjizevnosti (i umjetnosti opcenito). Taj knjizevni pravac vazan je i za
usmeno stvaralastvo juznoslavenskih naroda, posebno Bosnjaka, iz
najmanje dva razloga. Prvo, donijet ce novi pogled na usmenu ili narodnu
knjizevnost i, drugo, sto je vremenski to bio krajnji trenutak da se
usmeno bogatsvo zabiljezi u periodu kad je ono vec prestajalo da se
stvara i pocelo zaboravljati pred novim drustvenim i kulturnim
promjenama.
Naime, romantizam je u knjizevnosti, naspram klasicisticke supremacije
razuma, legitimirao fantaziju i emocije (srca), a gdje su one bolje
ostvarene nego u narodnim bajkama, pricama, u narodnoj poeziji,
mitologiji. Tako je paznja skrenuta na "prosti narod", na njegovo usmeno
stvaralastvo kao emanaciju duha (up. u knjizevnosti Jakoba i Wilhelma
Grimma, Johanna Gottfrieda Herdera; Richarda Wagnera i njegova narodna
muzicka drama; Wilhelma von Humboldta sa novom filozofijom jezika i
motom: "die wahre Heimat ist eigentlich die Sprache").
Interes za nasu poeziju
Interes Europe za nasu narodnu poeziju poceo je sa romanticarima1, u
drugoj polovici 18. stoljeca. Poznato je da je nasu poeziju evropskom
svijetu otkrio talijanski opat, putopisac i filolog Alberto Fortis
(1741-1803). U svom (drugom2) putopisu Viaggio in Dalmazia 1774.
(Venezia) u drugoj svesci Fortis biljezi bosnjacku narodnu pjesmu
"Xalostna pjesanza plemenite Asan-Aghinize", dakle Hasanaginicu, s
prijevodom (prepjevom) na talijanski. Vec naredne 1775. Hasanaginica ce
biti prevedena na njemacki. Prijevod je priredio Goethe, koji ce je i
sam 1778. prepjevati za Herderovu zbirku narodnih pjesama
("Volkslieder").
Taj prijevod uveo je u svjetsku knjizevnost ne samo baladu Hasanaginica
vec je otvorio put otkrivanju i upoznavanju ostalog naseg narodnog
stvaralastva. Zapocelo je veliko interesovanje da se ono sakupi i
objavi.
Sakupljanja
Na tom su poslu radili Vuk, B. Petranovic, L. Marjanovic, K. Hörmann i
dr. (Kasnije ce se tek javiti kao sakupljaci mesu Bosnjacima Osman
Dzikic, Safvet-beg Basagic i dr. ). Cak ce se u Bosnu uputiti i jedan
Ceh, Ludvik Kuba, koji ce u V. tomu svoje velike zbirke narodnih pjesama
Slovenstvo ve svych zpevech, u svesci VI, objaviti nase
bosanskohercegovacke pjesme za koje "drzi da su melodijski najljepse i
najskladnije pjesme citava Slavenskoga Juga".3
Zanimljivo je da je Vuk najvise hvalio pjesme svojih pjevaca Tesna
Podrugovica, rodom iz Bosne i Hercegovine, i Filipa Visnjica, iz Mesesa,
"okruga zvornickog", koji je prosao cijelu Bosnu kao guslar.
Izdanja
Pod utjecajem romantizma pocelo se na juznoslavenskim prostorima
drugacije misliti o nasoj narodnoj poeziji koja se vec dugo stvarala,
nekoliko stoljeca. Uistinu je predstavljala pravo narodno blago, izvorni
izraz naroda, kako su romanticari gledali na usmeno svaralastvo.
Smatrala se, kao i svaka narodna umjetnost, svojinom naroda, opcim
blagom. Posebno su se lijepim i vrijednim pokazale lirske pjesme
ljubavnog sadrzaja - sevdalinke, uz one na "mesi", balade dakle, i
junacke pjesme.
Sakupljane i sabirane sirom Bosne, nase su narodne pjesme uvrstavane,
mesutim, u zbornike srpskih i hrvatskih narodnih pjesama ponegdje uz
dodatak: "iz Bosne i Hercegovine".
Tako je Vuk St. Karadzic u svoju prvu zbirku pjesama iz 1814., u Malu
prostonarodnu slaveno-serbsku pjesnaricu, izdatu u Becu, uvrstio neke
nase pjesme napominjuci uz poneku da je "pjesna Serbalja Muhamedanskoga
zakona (Bosnjaka)", kako stoji npr. uz Hasanaginicu, koju je Vuk
naslovio kao Zalostna pjesna plemenite Asan-aginice, nacinivsi pri tome
na njoj desetinu intervencija dodajuci cak i jedan stih na kraju, buduci
ju nije razumio. Mnoge nase lirske pjesme Vuk je uvrstio i u kasnije
svoje zbirke naslovljene kao Srpskih narodnih pjesama, npr. u tomove I.
i V., objavljene u Becu 1841. i 1866. , u skladu sa svojim uvjerenjem o
postojanju samo jednog naroda, srpskog, sa "tri vjerozakona" -
"pravoslavnim, katolickim i muhamedanskim". Tako su sve pjesme
"muhamedanskog vjerozakona" jednostavno pjesme "srpskog naroda".
Radi ilustracije navescemo jos neke naslove pod kojim su uvrstavane
bosnjacke narodne pjesme. Tako 1864. u Zagrebu Luka Marjanovic
objavljuje Hrvatske narodne pjesme iz Bosne i Gornje Krajine, a Ante
Hangi (ucitelj trgovacke skole u Biscu) 1896. Hrvatske narodne pjesme,
govoreci o obicajima muslimana i ostavlja 77 pjesama zborniku Matice
hrvatske; Nikola Tordinac izdaje Hrvatske narodne pjesme i pripoviedke
iz Bosne u Vukovaru 1883.; Bogoljub Petranovic stampa Srpske narodne
pjesme iz Bosne i Hercegovine, knj. I-III, u Beogradu 1867-70.; Ivan
Frano Jukic i Ljubomir Hercegovac (iza imena krije se fra Grga Martic) -
Narodne pjesme bosanske i hercegovacke, u Osijeku 1858. i Mostaru 1892.
; 1898. u knj. III. i 1902. u knj. IV. objavljene su u izdanju Matice
hrvatske u Zagrebu "pjesme moslimske" ili "muhamedovske" (izbor priredio
L. Marjanovic); 1909. u V. knj. Maticinih pjesama ("Romance i balade")
nalaze se "pojedinacni primjerci" "muslimanskih zenskih pjesama" koje je
za stampu priredo Nikola Andric; 1925. u Sremskim Karlovcima. Gerhard
Gesemann objavio je dvanaest bosanskohercegovackih romansi u zborniku
naslovljenom kao Erlangenski rukopis starih srpskohrvatskih narodnih
pesama; na prijedlog Nikole Andrica 1942. Matica izdaje Haremske
pricalice (u zbirci Hrvatske narodne pjesme), kako stoji u Predgovoru,
zenske pjesme nasih muslimana ("Haremske pricalice" zapravo su ljubave
pjesme, sevdalinke), i dr.
Bosnjacke ce se pjesme tek ponegdje objavljivati u zasebnom zborniku kao
pjesme "Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini" (up. Vinko Vice Palunko je
1886. poslao Matici hrvatskoj zbirku "220 pjesama junackih i zenskih iz
Hercegovine" sa osam bosnjackih balada)4; Kosta Hörmann objavit ce
Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, knj. I-II, Sarajevo,
1888-1889, i dr.
Zanimljivo je da ce se u jeku sakupljanja i izdanja nasih pjesama na
univerzitetima u Europi drzati predavanja o slavenskim narodnim pjesmama
mesu kojima su znacajno mjesto imale i nase narodne balade, prije svega
Hasanaginica, identificirane kao muslimanske. Poznato i posebno znacajno
po utjecaju koje je ostavilo jeste ono koje je Poljak Adam Mickiewicz
odrzao na College de France davne 1841. On je rekao da "zenska pjesma
cesto ima ozbiljan i tragican ton; jedna od najljepsih u ovoj vrsti je
pjesma o smrti Hasan-agine zene, prva koja je objavljena i poznata u
Europi... To djelo je muslimanska pjesma. Slaveni koji ispovijedaju
islam pjevaju takoser na slovenskom; oni nisu odbacili svoj jezik".
Izvori
>
Sakupljaci nasih narodnih pjesama ostavili su dragocjene tragove i
svjedocenja o izvorima svojih zbirki stihova.5
Tako je Vinku Vici Palunku Jelka Bukvic prenijela mnoge bosnjacke
pjesme. On je uz zabiljezene tekstove pjesama ostavio i ovaj podatak:
Jelka je "kao mala djevojcica isla (bi) po zimnicu u Stolac, da se
prehrani, sto joj kod kuce bijase trudno, a imala je stariju sestru na
sluzbi u Ali-pase Rizvanbegovica, te bi otisla k njoj da cuva djecu, i
tamo u serajlju Ali-pase naucila je od njegovih bula ove pjesme"
(Palunko 1886, nav. prema Maglajlic 1898: 87).
Slicno je i neka Janja Vlahovic "isla na zimnicu u Ljubinje da u turskim
kucama cuva djecu; i ona tako nauci od bula ove pjesme", zabiljezio je
Palunko (Palunko: 1886, up. Maglajlic 1989: 87).
Sakupljac narodnih pjesama Vuk Vrcevic pisao je: "(...) najvise mi je
kazala dobra starica Simana, udovica Filipa Pistelje, i njene dvije
djevojcice obje Mare, pa posto su mi kazale sve ono sto su znale, hodile
bi kod Turskijeh zena i djevojaka i kako bi koju cule, zapamtile bi i
meni kazale (...)". (v. Maglajlic 1989:37)
I Vuku su bosnjacke pjesme stizale posredno. On ih je prepoznavao i nije
propustio priliku to napomenuti. Tako ce npr. 1814. g. u "Maloj
prostonarodnoj slaveno-serbskoj pjesnarici" zapisati: "Ovo je pjesna
Serbalja Muhamedanskog zakona". Kasnije, u Srpskim narodnim pjesmama
biljezit ce: "(...) Koje su zenske (tj. lirske, napomena R. H. P. )
pjesme oznacene sa Ts, one sam slusao i prepisivao od neki
tursko-ciganski djevojaka iz Sarajeva, kao sto i pjevaju Srpkinje
turskog zakona u Sarajevu" (Vuk, knj. I, Beograd, izd. 1953., str.
XXIX).
Vuk je baladu Omer i Merima "prvi put cuo u Trsicu 1803. godine od
jednog Ciganina iz Bosne, koji ju je uz gusle pjevao; potom sam je
slusao od mlogo zena i djevojaka u Madzarskoj..." (Vuk St. K., Srpske
narodne pjesme, knj. I, Bec 1841, str. 240)
Vuk je uz bosansku pjesmu "Na sramotu Begi i Mus-agi" pribiljezio 1814:
"(...) a ovu su pjesnicu spjevale u Zvorniku Serbkinje muhamedanskog
zakona, kad su Serblji, vozbuntovasi se protiv dahija, zavladali Sabcem,
a Bega, Mus-aga i Kurt-oglu utekli u Bosnu i doselili u Zvornik 1804.
ljeta" (Vuk, Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica, Viena, 1814:
88).
Nikola Andric pise u Predgovoru Hrvatskim narodnim pjesmama (Zagreb
1941) kako je "zbornik Ante Hangia slozen od takovih zenskih i junackih
narodnih pjesama, koje mesu sobom pjevaju muslimanske zene i djevojke",
sto je ocjena "slagaca" prve knjige Maticinih Pjesama (iz 1896.).
Nase pjesme "nasih" muslimana
U Hrvatskoj citanci David Bogdanovic (Zagreb, 1915) govori o srpskoj i
hrvatskoj knjizevnosti (kao jednoj) i navodi, u odjeljku o narodnoj
epskoj poeziji, kako je 1774. "u drugome svesku stampana na kraju nasa
(isticanje R. H. P.) narodna pjesma Hasanaginica i to hrvatski original
i talijanski prijevod" (str. 24). Na kraju odjeljka o diobi narodnih
epskih pjesama ("u glavnome moze se reci, da sadrzaj narodnih pjesama
ispunjaju borbe naseg naroda hrvatskoga i srpskoga s Turcima", str.
31-32) jedan pasus posvecen je "Moslimima":
"Ali i Moslimi su imali svoje pjesme, osobito oni, koji nastavaju
pogranicne krajeve Hrvatske, Bosne i Dalmacije. Njihove pjesme pominju
se vec u XVI. vijeku. God. 1574. hvali knez sibenski junastvo svojih
podanika, te ga isporesuje s kukavstinom talijanskih placenika; zajedno
javlja mletackom senatu, da i 'Turci' u svojoj zemlji pjevaju o njihovoj
neobicnoj hrabrosti. Dasto Turci su slavili u svojim pjesmama u prvom
redu svoje junake. Najvise moslimskih pjesama potjece iz vremena, dok su
oni gospodovali hrvatskom Likom, te su se jos do danas sacuvale" (36)
Zanimljivo je da je ova ista Hrvatska citanka (s podnaslovom "Pregled
knjizevnosti Hrvata, Srba i Slovenaca od pocetka XIX vijeka do nasih
vremena"), objavljena nakon stvaranja KSHS kao djelo Petracica i Milera
dok se David Bogdanovic javlja kao priresivac (Zagreb, 1939). U
prakticki neizmijenjenom tekstu ranije Hrvatske citanke, bar kad je
rijec o usmenom stvaralastvu, u dio koji smo citirali ubacena je
"veznicka" recenica: "Sve to sto smo do sad rekli vrijedi samo za pjesme
krscanskog dijela naroda nasega." (str. 14) Iza toga ide slijedeci
tekst:
"Ali i nasi Moslimi su imali svoje pjesme... Njihove se pjesme spominju
vec u XVI vijeku, a slave dasto u prvom redu junake vjere Muhamedove,
ali znadu biti dosta pravedne i prema krscanskim junacima pa se u njima
cesto krscanski (hriscanski) i turski junaci pobrate ili pokume."
Ipak, malo nakon izdanja ovih udzbenika, Matica objavljuje Hrvatske
narodne pjesme (1941) sa vec citiranim Predgovorom Nikole Andrica
(Haremske pjesme u zb. Hrvatske narodne pjesme 1942.). Tu stoji i ovo:
"Dodajmo, da sam mesu 'Haremske' uvrstio i neke takove pjesme, koje se
po svojim motivima poznate vec iz prijasnjih knjiga, ali neke nisu ondje
bile spomenute ni mesu varijantama, a neke se odlikuju cistim
muslimanskim obiljezjem, tako da ih nisam mogao mimoici.
Matica se sa ovo desetak knjiga Hrvatskih narodnih pjesama - svakako
najdostojnije oduzila svome narodu, jer je ovim knjigama definitivno
srusena 'naucna' laz, koja je - od pocetka 19. vijeka - hrvatskoj
pjesnickoj dusi i hrvatskom imenu u stvaranju narodnih pjesama
osporavala svako pravo na priznanje. A kad tamo, Hrvati stoje - pocevsi
(isticanje R. H. P.) s Hasanaginicom - na celu stvaralaca zenskih
baladskih i muslimanskih junackih pjesama, koje su stvarane u ikavskom
narjecju, a izdane u III. i IV. knjizi Maticinih pjesama". (str. 7)
Da li se zato "Muslimi" ili "Muhamedanci" ili "Muslimani", dakle
Bosnjaci, nisu tako dugo prihvatili na jugoslavenskim prostorima kao
nacija jer bi se tzv. "nasa" knjizevnost osiromasila?
Napomene
1 Prvo djelo koje su stranci zabiljezili iz nase narodne knjizevnosti
nije Hasanaginica (1774), vec price o Nasrudin-hodzi, koji je imenovan
kao Bertoldo u djelu (Astuzio sotilissimo di Bertoldo) sto ga je Lelia
Della Volpe objavio u Veneciji 1738. To je utvrdio Nikola Palikuca 1771,
u svojoj knjizi Himbenost pritankogh Veleznanstva Nasredinova. Up.
seman, Mustafa, Bibliografija bosnjacke knjizevnosti, 1994. str. 48.
2 U svom prvom djelu o Cresu i Osoru 1771. (Saggio d'osservazzioni sopra
l'isola di Cherso ed Osoro) Della Volpe biljezi narodnu pjesmu o Milosu
Kobilicu i Vuku Brankovicu. Nju ce Herder kasnije prevesti sa
talijanskog na njemacki. Nije cudo da su romanticarske ideje prigrlili
mali narodi, sa juga Evrope pogotovo, kojima je imponirao interes drugih
evropskih naroda (njemackog pogotovo) i za njegovo usmeno stvaralastvo.
3 Up. F. Petracic i F. Z. Miler, Hrvatska citanka, Zagreb, (prir. David
Bogdanovic), 1939:7.
4 Up. M. Maglajlic, Usmeno pjesnistvo od stvaralaca do sakupljaca,
Univerzal Tuzla, 1989:86-89.
5 Slicno je i s narodnom prozom. Tako sakupljac Tordinac ostavlja
podatak da mu je npr. bajku Sismael "kazivala starica Ruza Maric, rodom
iz Livna, a naseljena u Zepcu. Ne opominje se pravo gdje ju je cula, al'
znade da ju je cula od muhamedanskih gosposa" (Maglajlic: 1989: 24). U
istoj knizi (Hrvatske narodne pripoviedke iz Bosne, Vukovar, drugo
popravljeno izdanje iz 1883, str. V.) Tordinac biljezi da mu je neke
bajke "kazivao u Zepcu terzija Jozica, ili pravim imenom Jozo Mandic",
koji je "kako mi rece bio na zanatu kod nekog zepackog Muhamedanca, koji
je pun bio ko oko svakakvih kazivanja, pa je ove dvije od njega naucio"
(isto, str. V, nav. prema Maglajlic: 1989: 24).
Dr. Remzija Hadziefendic Paric
|
|
Sakupljaci nasih narodnih pjesama ostavili su dragocjene tragove i
svjedocenja o izvorima svojih zbirki stihova.5
Tako je Vinku Vici Palunku Jelka Bukvic prenijela mnoge bosnjacke
pjesme. On je uz zabiljezene tekstove pjesama ostavio i ovaj podatak:
Jelka je "kao mala djevojcica isla (bi) po zimnicu u Stolac, da se
prehrani, sto joj kod kuce bijase trudno, a imala je stariju sestru na
sluzbi u Ali-pase Rizvanbegovica, te bi otisla k njoj da cuva djecu, i
tamo u serajlju Ali-pase naucila je od njegovih bula ove pjesme"
(Palunko 1886, nav. prema Maglajlic 1898: 87).
Slicno je i neka Janja Vlahovic "isla na zimnicu u Ljubinje da u turskim
kucama cuva djecu; i ona tako nauci od bula ove pjesme", zabiljezio je
Palunko (Palunko: 1886, up. Maglajlic 1989: 87).
Sakupljac narodnih pjesama Vuk Vrcevic pisao je: "(...) najvise mi je
kazala dobra starica Simana, udovica Filipa Pistelje, i njene dvije
djevojcice obje Mare, pa posto su mi kazale sve ono sto su znale, hodile
bi kod Turskijeh zena i djevojaka i kako bi koju cule, zapamtile bi i
meni kazale (...)". (v. Maglajlic 1989:37)
I Vuku su bosnjacke pjesme stizale posredno. On ih je prepoznavao i nije
propustio priliku to napomenuti. Tako ce npr. 1814. g. u "Maloj
prostonarodnoj slaveno-serbskoj pjesnarici" zapisati: "Ovo je pjesna
Serbalja Muhamedanskog zakona". Kasnije, u Srpskim narodnim pjesmama
biljezit ce: "(...) Koje su zenske (tj. lirske, napomena R. H. P. )
pjesme oznacene sa Ts, one sam slusao i prepisivao od neki
tursko-ciganski djevojaka iz Sarajeva, kao sto i pjevaju Srpkinje
turskog zakona u Sarajevu" (Vuk, knj. I, Beograd, izd. 1953., str.
XXIX).
Vuk je baladu Omer i Merima "prvi put cuo u Trsicu 1803. godine od
jednog Ciganina iz Bosne, koji ju je uz gusle pjevao; potom sam je
slusao od mlogo zena i djevojaka u Madzarskoj..." (Vuk St. K., Srpske
narodne pjesme, knj. I, Bec 1841, str. 240)
Vuk je uz bosansku pjesmu "Na sramotu Begi i Mus-agi" pribiljezio 1814:
"(...) a ovu su pjesnicu spjevale u Zvorniku Serbkinje muhamedanskog
zakona, kad su Serblji, vozbuntovasi se protiv dahija, zavladali Sabcem,
a Bega, Mus-aga i Kurt-oglu utekli u Bosnu i doselili u Zvornik 1804.
ljeta" (Vuk, Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica, Viena, 1814:
88).
Nikola Andric pise u Predgovoru Hrvatskim narodnim pjesmama (Zagreb
1941) kako je "zbornik Ante Hangia slozen od takovih zenskih i junackih
narodnih pjesama, koje mesu sobom pjevaju muslimanske zene i djevojke",
sto je ocjena "slagaca" prve knjige Maticinih Pjesama (iz 1896.). 
