Broj 38
IX-X 1998.
Kazalo
Ibrahim Kajan Ime bosanskog jezika
Dr Naila Hebib-Valjevac -
Simpozij o bosanskome jeziku-
Ekstralingvisticki faktori u jeziku
Dr. Remzija Hadziefendic-Paric, Usmena poezija Bosnjaka
Pogledajte najljepsu
Lejla Sehovic
REZOLUCIJA EUROPSKOG PARLAMENTA O ISLAMU U EUROPI
Nerkez Smailagic Europska godina Ibn Rusda
Prva strana
Broj 31
Broj 32/33
Broj 34
Broj 35
Broj 36
Broj 37
Beharova galerija slika
Pretplata i adresa
E-mail
|
|
Simpozij o bosanskom jeziku
Ekstralingvisticki faktori u jeziku
Dr Naila Hebib-Valjevac |
1.0. Cudesnu sposobnost covjeka da govorenjem glasno iskaze misli,
zelje, zapovijesti, prenese zapazanja, konstatacije i stecena iskustva
kombinovanjem ogranicenog broja artikulisanih glasova u neogranicen broj
smisaono punoznacnih rijeci, nazivamo jednostavno jezikom. Posto se
jezikom sluzimo u svim oblastima ljudskog djelovanja, moze mu se
pristupiti, a tako se i cini, s razlicitih pozicija. Otuda i brojne
definicije ovoga samo covjeku na ovaj nacin svojstvenog fenomena.
"Covjek ima jezik culni, okom i uhom zapazljiv; i ima i jezik
unutrasnji, i recenicu unutrasnju, sto bi rekao Platon kad 'dusa sama sa
sobom razgovara'", kaze Isidora Sekulic. Ona, istina, na jezik gleda
okom i sluhom umjetnika. "Ali sta je jezik?" pita se i cuveni lingvist,
Svajcarac Ferdinand de Sosir, i odmah potom nudi svoj odgovor: "Za nas
jezik nije isto sto i govor uopste: jezik je samo odreseni, istina
bitni, deo govora i skup nuznih konvencija prihvacenih od drustva da bi
se pojedincima omougcilo primenjivanje te sposobnosi. Uzet u celini,
govor je mnogolik i raznorodan. Istovremeno u vise oblasti, istovremeno
fizicki, fizioloski i psihicki, on jos pripada individualnoj, kao i
drustvenoj oblasti; on se ne da klasificirati ni u jednu kategoriju
ljudskih pojava, jer se ne zna kako utvrditi njegovo jedinsto." A
Francuz Gustave Gijom, naprimjer, tvrdi da je jezik sistem triju
izrecivosti -mentalne, oralne i skripturalne, "s tim sto je oralna
tezila da bude samo notacija mentalne, a skripturalna samo notacija
oralne izrecivosti."
1.1. O jeziku razmisljaju i pisu svi, svako sa svog aspekta: filozofi,
psiholozi, logicari, sociolozi ali i matematicari, fizicari, inzenjeri i
drugi. Jezik je svima potreban. U pravom smislu on se i moze jedino
tako, interdisciplinarno, u korelativnom odnosu s drugim djelatnostima,
proucavati, upoznavati i razumijevati.
1.2. Kako postoje razliciti jezici i razliciti narodi koji njima govore,
nekako se prirodno namece ideja o jeziku kao konstitutivnom elementu
narodnosti. Bez jezika covjek ne bi ni bio covjekom. Misljenje da se
sustina ljudskog bica barem jednim dijelom ogleda u govorenju kroz nauku
se povlaci jos od Platona ("Govorim, covjek sam"), a kulminiralo je u
racionalistickoj viziji Dekarta i njegovih sljedbenika u filozofskoj
gramtici. O jeziku kao bitnoj komponenti svog identiteta odavno se
govorilo i na balkanskim prostorima. Jos 1493. god., u vrijeme turskih
nadiranja na Balkan, pop Martinec za Turke pise: "... nalegose na jezik
hrvatski." Ocigledno je rijec jezik upotrijebio u znacenju narod. Bez
jezika, zapravo, tesko je biti narodom.6 Iz svakog jezika se, po
misljenju njemackog lingviste Vilhelma v. Humbolta, da zakljuciti o
njegovom nacionalnom karakteru: "Posto razvitak ljudske prirode u
covjeku zavisi od razvitka jezika", kaze on, "to je posredstvom njegovim
cak direktno dat pojam nacije kao pojam ljudskog mnostva koje na
odreseni nacin obrazuje jezik."
2.0. Mada profanoj nauci nije poznato kada i kako je nastao jezik (ili
jezici), naprosto zato sto je jezik stariji od nje same i sto je
nemoguce sa sigurnoscu, jer ne postoje naucno validni dokazi, tvrditi
bilo sta u tom smislu, iako teologija nudi nedvosmislen odgovor o
njegovom bozanskom porijeklu, sasvim je jasno da svaki, i
naprimitivniji, i najsavremeniji, i prirodni, i vjestacki jezik,
funkcionise po strogo uresenom sistemu, ali im funkcija nije ista.
Jezik ponikao u narodu ima jedostavnu, uglavnom komunikativnu funkciju.
U odnosu na standardni jezik u funkcionalnom smilu on je jezik "nizeg
reda: nije EKSPLICITNO NORMIRAN vec implicite, uobicajenoscu - presutnom
konvencijom njegovih govornika; nije obavezujuci za SVE govornike, niti
je polifunkcionalan."
2.1. O problemu postanka jezika nerado se govori, osobito u nase
vrijeme. "Na pocetku postoji problem vizije, pogleda", razmisljajuci o
ovome kaze francuski teoreticar G. Gijom. "Covjek zivi u univerzumu; on
vidi univerzum svojim tjelesnim ocima. Ali ga vidi ljudski, vidi ga
ljudskim pogledom samo ako ga ponovno vidi u sebi." Ukazujuci na problem
ljudskog poimanja stvari, pa i jezika, Gijom u svojim Principima
teorijske lingivstike dalje obrazlaze: "Kad bih umjesto ovog visenja -
bez ijednog drugog - mentalno realiziranog imao izravno visenje realnog,
ne bih bio covjek. Ukloniti iz covjeka pogled na realno putem varke
slike koju on obavezno nosi u sebi, znacilo bi dokinuti covjeka: to bi
znacilo sici od covjeka zivotinji. Zamijeniti u zivotinji izravno
gledanje stvarnog pogledom koji proizlazi iz obrade slike koju bi u sebi
nosila, znacilo bi proizvesti zivotinju u rang covjeka, tj. lisiti je
njezina neposrednog gledanja univerzuma i zamijeniti ga posrednim
gledanjem kroz kanal prethodnog mentalnog poimanja."11 Pitanje postanka
jezika, kao sto se da naslutiti, i nije samo lingvisticko pitanje. Bez
korelativnog odnosa s teologijom i filozofijom, prije svega, nemoguce je
na njeg dati iole pouzdaniji odgovor. "Otkada je Platon problem
ispravnog visenja ucinio temeljnim filozofskim problemom i otkada je u
svrhu oznacavanja onoga sto je prijeko potrebno vec i da bi se uopce
nesto vidjelo postavio hipotezu da ni najmanje od onoga sto inace vidimo
ne bismo mogli vidjeti, otada je ocigledna povezanost pojmova idein,
videre, znati. I otada onoga koji tu povezanost previsa treba upozoriti
da se izlaze opasnosti da postane zrtva varki osjetila vec i da nasjedne
varkama o smislu necega." Bez obzira na odsustvo pouzdanog, covjekovom
tjelesnom umu dostupnog i prihvatljivog odgovora na pitanje porijekla
jezika, sistemska pravilnost u bilo kojem jeziku, ukoliko se zaista use
u njegovu bit, nije niti moze biti sporna i ne moze biti slucajnost.
"Jezik, svaki jezik, u svojoj je ukupnosti sirok sistem stroge
koherencije, koji se sastoji od vise sistema povezanih mesusobno
odnosima sistemske ovisnosti koja od njihova spoja (assemblage) cini
cjelinu."Jezik je, dakle, sistem sistema.
2.2. Prirodna urosenost govornih jezickih sistema nerijetko je ugrozena
covjekovim uplitanjem u njih. Drustvena previranja, poput onih koja su
se posljednjih godina desavala i jos uvijek desavaju u Bosni, katkada
poremente taj naslijeseni sklad. A onda kad se ta uresenost, koju
uglavnom slijede i knjizevni jezici, nasilno poremeti nekim izvanjskim
uticajima koji nisu imanentni datom jeziku, govorimo o
ekstralingvistickim faktorima u jeziku. Terminoloski ova sintagma nije
sasvim uoblicena jer se nerijetko u istom znacenju govori i o
ekstralingvistickim elementima ili o ekstralingvistickim uticajima u
jeziku, odnosno o nejezickim ili izvanjezickim elementima, faktorima ili
uticajima. Oni mogu biti razlicitog porijekla - socijalnog, nacionalnog,
politickog, psiholoskog, ruralnog, urbanog, klasnog, staleskog (tj.
prestiznog karaktera) i dr., reflektovati se u razlicitim sferama
jezickog djelovanja, ali su po pravilu drustveno uslovljeni, jer
morfologija tla, klimatski i ekoloski uslovi vec su "ugraseni" u izvorni
jezicki sistem. Stoga se razvoj jezika potaknut ovim faktorima izucava
izvan tzv. ciste lingvistike. Jezik izlozen ekstralingvistickim
faktorima predmet je proucavanja sociolingvistike, psiholingvistike,
filozofije jezika, biolingvistike, neurolingvistike, medicinske
lingvistike i sl. naucnih disciplina u kojima se proucava u funkciji
date oblasti. U nase doba ovakav pristup jeziku je i nuzan i izazovan.
3.0. Ekstralingvisticki faktori iako nisu ponikli u jeziku, ne moraju u
njemu biti "strano tijelo" koje ima zadacu da "nagriza" "jezicki
organizam" i tendenciju da ga unisti. To ne moraju biti elementi koje
jezik niposto ne prihvata i automatski ih "odbacuje". Njihovo prisustvo
u jeziku, mada neprirodno, nije usmjereno na njegovu razgradnju, iako
katkada ekstralingvisticki faktori, ukoliko izmaknu kontroli i u jeziku
se pocnu multiplicirati, mogu imati i takav efekat. Ukoliko je njihovo
djelovanje kompatibilno prirodnom jezickom sistemu, ono moze imati cak i
pozitivnu ulogu, doprinijeti njegovoj efikasnijoj funkcionalnosti i
poticati i pomagati njegov dalji razvoj, tj. podspijesiti njegovu
vitalnost poput uspjesno operisanog ili cak i transplatiranog srca u
obamrlom organizmu. Ukoliko su, mesutim, izvanjezicki faktori u
nesuglasju s jeziku imanentnim zakonitostima, onda su oni u njemu
"balast", unose anarhicnost u njegovu pravilnost, destabilizuju
prihvacenu normu i ozbiljno prijete njegovoj egzistenciji. A sto se
standardni jezik kasnije formira, sve vise je izlozen vanjskim
uticajima.
3.1. Djelovanje ekstralingvistickih faktora je univerzalnog karaktera.
Njihovo prisustvo je evidentno u svakom, kako u prirodnom, tako i u
knjizevnom jeziku, ali ne u podjednakoj mjeri. U nase doba
ekstralingvisticki faktori u jeziku gotovo su neminovnost koja se
aplicira u njegov izvorni korpus koji, tako inoviran, za generacije koje
pristizu postaje nova, inovirana baza, novo polaziste za raznovrsnu i
ocekivanu jezicku nadgradnju. Jer, kako rece jedan od lingvista, "jezik
se rekreira u svakoj generaciji."15 Nisu li ovo, mozda, nuzni putevi
evolucije jezika koja podrazumijeva ne samo bogacenje postojecih jezika
(pozitivna evolucija) nego i njihovo zastarijevanje (negativna
evolucija), cija je posljedica prirodno nestajanje jednih i rasanje
drugih genetski srodnih jezika koji su kulturna smotra svoga vremena i
svoga naroda. Stoga ne treba zamjeriti onim lingvistima koji lingvistiku
ne smatraju samo naukom o jeziku, nego jos i vise - naukom o covjeku.
4.0. U narodnim govorima djelovanje ekstralingvistickih faktora je
vise-manje spontano i bez vidnijeg narusavanja prirodnog jezickog
sistema. Foneme, rijeci ili sintaksicke konstrukcije koje nisu imanentne
govornom sistemu, a ekstralingvisticki faktori uslovili su njihovo
uplitanje u njegov kod (agresija, revolucije, migracije i sl.), ulaskom
u taj kod jednostavno dozivljavaju transformaciju usklasenu s jezickim
zakonitostima toga govora. Novoprispjeli jezicki elementi u novom i
drugacijem idiomu, u novom jezickom okruzenju, jednostavno prosu kroz
"narodni zrvanj", adaptiraju se vazecim zakonitostima i postaju njegovi
sastavni elementi. Na taj nacin moze se objasniti prijemcivost
razlicitih leksema, oblika i konstrukcija iz jednih u drugim jezicima.
Na ovaj nacin moguce je objasniti, naprimjer, prisustvo i masovnost
brojnih izama u bosanskom jeziku mesu kojima su najbrojniji
orijentalizmi, ali ima i germanizama, romanizama, rusizama i dr. i
njihovu potpunu adaptiranost nasim fonetskim, morfoloskim i sintaksickim
zakonitostima, zbog cega ih je katkad veoma tesko prepoznati.
4.1. Drukcija je situacija kad su u pitanju knjizevni jezici. Kako su to
inace drustvenom konvencijom normirani jezici, uplitanje
ekstralingvistickih faktora u njihovu normu nije i ne moze biti
slucajno. Standardni jezici imaju znatno slozeniju funkciju: osmisljenu,
planiranu i s vremena na vrijeme, narocito kad se ukaze potreba za to,
kontrolisanu i inoviranu. Ukoliko djeluju institucije sistema, jer
knjizevni jezici se i javljaju u organizovanim drustvenim zajednicama iz
potrebe da osiguraju nesmetanu komunikaciju na ukupnoj njenoj teritoriji
(obicno je to jedna drzava, odnosno jedna nacija), ali i iz potreba da
se jedna kultura, nacija, drustvo uopce ukljuci u savremenu
internacionalnu komunikaciju putem svog jezika, njihov razvoj je po
pravilu unaprijed funkcionalno i politicki osmisljen i u skladu s tim
usmjeren. Ekstralingvisticki faktori u ovakvim jezicima imaju znacajnu
drustvenu funkciju i zato i strogo definisan zadatak. Djeluju u suglasju
s vladajucom politikom u datom drustveno-politickom sistemu, sa zadatkom
i ciljem da je podrze i odrze. Iako jezik u pravilu sam po sebi nije
ideologiziran, u knjizevnim jezicima nerijetko je u funkciji neke (ili
nekih) ideologija i neke (ili nekih) politika. To se smatra njihovim
normalnim i uobicajenim zadacima.
4.1.1. Standardni jezici se razlikuju u govornoj i pisanoj formi, sto
nije bez znacaja za mogucnost razlicitog djelovanja ekstralingvistickih
faktora u njima.
5.0. Kao u rijetko kom drugom jeziku, i u njegovoj predstandardnoj fazi,
ali i u dugom periodu oblikovanja njegovog standarda,
ekstralingvisticki, tj. izvanjezicki faktori u bosanskom jeziku imali su
veoma bitnu ulogu u uoblicavanju ne samo njegove oficijelne forme i
supstance, dakle norme, nego cak i njegovog imena. Znajuci za postojanje
ekstralingvistickih faktora u jeziku uopce, a imajuci u vidu prostor,
vrijeme i okolnosti u kojima su se oblikovali Bosnjaci kao narod,
bosanski narod govori kao najmasovniji prirodni i standardni bosanski
jezik kao knjizevni jezik, nista u tome nije neobjasnjivo.
5.0.1. U zelji da sto prije uhvati korak s vremenom, s aktuelnim
jezickim tokovima u svijetu, a u nedostatku nuznih kompetentnih
normativa bez kojih je standardni jezik nezamisliv, pribjegava se
improvizaciji, koja je motivisana razlicitim poticajima i ima razlicite
ciljeve. Treba jednostavno "uskociti na voz". Ukoliko se nema vremena u
proces standardizacije ukljuciti na meritoran nacin, ne preostaje nista
drugo, zeli li se to uciniti po svaku cijenu, nego ciniti to pod
pritiskom i djelovanjem razlicitih izvanjskih faktora. Tako nastala
norma - uslovljena ekstralingvistickim faktorima, donesena naprecac,
iznusena drustvenim trenutkom, politickom klimom, nacionalnom ili nekom
drugom euforijom, ne moze biti opceprihvacena i dugorocna, pa makar u
trenutku nastajanja i bila i nuzna, i razumljiva.
5.0.2. Ne dovodeci u pitanje bosanski jezik (o njemu, njegovoj povijesti
i znacaju za opstanak Bosne i Bosnjaka previse je govoreno), moramo
ipak reci da su njegovi u ratu nastali normativi rezultat ocajnicke
borbe jednog naroda da opstane, ekstralingvisticki motivisani i mozda
najvise zato, zbog nuznosti trenutka njihovog uoblicavanja, vec danas u
praksi prevaziseni. S duznim postovanjem prema njihovim autorima,
vrijeme je da se u ovom smislu okrenemo tradicionalnoj nauci o jeziku i
njenim provjerenim metodama kako zasnivanja ovako znacajnih projekata,
tako i njihove realizacije i verifikacije.
5.1. Bosanski jezik je nastao na prostoru koji se vec hiljadu godina
Bosnom imenuje18, a Bosna i njeni stanovnici - nekada Bosnjaci ili
(dobri) Bosnjani - jedan narod i jedan jezik, izlozeni razlicitim
civilizacijskim i kulturoloskim uticajima, krajem proslog stoljeca
poceli su se nacionalno diferencirati, da bi, nakon nedavne agresije,
danas i teritorijalno bili uglavnom ili potpuno podvojeni i odvojeni.
Etnicko ciscenje multikulturalnih prostora provelo se u Bosni u najgorem
obliku i na najgori moguci nacin. Ta drustvena previranja, kao u
ogledalu, reflektovala su se i u jeziku, te je pominjanje ovih dogasanja
- u funkciji jezika, ekstralingvisticke je naravi i sociolingvisticki je
uslovljeno. Ne samo da su se sva ta zbivanja (prisilne masovne
migracija, psihicke i fizicke traume, razdvanje porodica pod
najdramaticnijim uslovima s kraja na kraj svijeta, i sl.) "odslikala" u
bosanskim narodnim govorima nego su ostala trajno zabiljezena i u
bosanskom knjizevnoj jeziku. Raspad dotadasnjeg standardnojezickog
sistema, negiranje postojece a nepostojanje nove i meritorne norme,
psihicka rascijepljenost bosanskog intelektualca nakon svega izmesu
nepostojece i nespretno i nestrucno zagovarane i prezentirane bosanske
norme na jednoj, i sistemski utemeljene beogradske odnosno zagrebacke
norme na drugoj strani, sukob ruralnih i urbanih elemenata u jeziku kao
posljedica haoticne smjene ne samo stanovnistva uopce nego i njegovog
politickog rukovodstva, rezultirali su mnostvom priloga kako u dnevnoj i
periodicnoj stampi, na radiju i televiziji, tako i u izdavackoj
djelatnosti, u kojima vlada opca pravopisna i uopce jezicka anarhija,
te je pominjanje takvih sudbinskih dogasanja za bosanski narod, s
obzirom na problematiku ovoga rada, naprosto nuzno i nezaobilazno.
5.1.1. Danas na prostoru Bosne i Hercegovine21, aktuelnim politickim
rjecnikom receno, postoje tri konstitutivna naroda - Bosnjaci, Srbi i
Hrvati22 koji, nakon prestanka oruzanog rata u Bosni23 (1992-1995) u
sluzbenom komuniciranju upotrebljavju tri zvanicna, formom, supstancom i
strukturom gotovo identicna, no politicki, jer posjeduju razlicit
vrijednosni vid i historijski tok, razlicita standardna jezika -
bosanski i hrvatski u jednom a srpski u drugom entitetu. Kako ovo
drugacije objasniti nego izvanjskim uticajem, jer troimen naziv nije i
ne moze biti imanentan lingvisticki jos nedovoljno razusenom jezickom
sistemu, kakav je bio nas dosadasnji standard, da bi iz njega tako naglo
evoluirala tri druga.
5.1.2. Evolucija je proces i njoj je potrebno vrijeme, decenije, a
katkad i stoljeca.25 Mesutim, savremene drustvene potrebe - novo
politicko i teritorijalno organizovanje i tendencija formiranja etnicki
cistih drzava, dakle ekstralingvisticki faktori, prinudno su ubrzali na
nasim prostorima i ovaj prirodni proces. "Standardni jezici u nacelu su
sasvim jedinstveni. Izgradili su ih tako jer im je to da budu
jedinstveni jedna od glavnih svrha," misljenje je hrvatskog lingviste
Radoslava Katicica. "Mesutim," nastavlja on, "kad isti standardni jezik
sluzi raznim narodima, raznim sredinama i izrazava razne kulturne
identitete, javlja se i on u raznim oblicima jer u raznim sredinama
izrazavajuci razlicite kulturne identitete dobiva razlicita lica, vezana
svako sa svojim kulturnim identitetom i njegovom povijesnom
odresenosti." Upravo tako slozenu sociolingvisticku situaciju imali
smo jos nedavno, u bivsoj zajednickoj domovini razlicitih naroda i
razlicitih tradicija i kultura, koji su se oficijelno sluzili jednim
zajednickim danas vec jasno nacionalno razdijeljenim
srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim jezikom, u kome su razni njegovi oblici,
svojstveni razlicitim narodima istog standardnog jezika, nazivani
njegovim varijantama. A varijanta je samo jedan pojavni oblik istog
standardnog jezika koji, po Katicicevom misljenju, "funkcionira kao
standardni jezik i kad se upotrebljava predstavlja ne samo sebe nego i
standardni jezik kojega je varijanta. Varijanta je sama za sebe
standardni jezik, ali nije drugi jezik nego isti onaj kojega je
varijanta."27 Da bi takav jezik bio poseban, da bi funkcionisao sam za
sebe, on se od drugog srodnog jezika ipak mora po necemu razlikovati,
prije svega historijski i vrijednosno. "Jezik je dakle taj koji jest ne
samo zato sto je takav, a ne drugaciji, sto je postao tako, a ne
drugacije, nego i po tome sto nosi te, a ne druge vrijednosti. To je
vrijednosni vid jezickoga identiteta."
5.2.0. Sto se tice naziva jezika kojim Bosnjaci govore i o kome je dosad
odvec govoreno, on je vise nego bilo koji drugi njegov segment oduvijek,
zbog multikulturalnosti sredine u kojoj je jezik funkcionisao, bio
izlozen djelovanju razlicitih vanjezickih faktora. Taj je jezik u
srednjem vijeku najcesce nazivan slavenskim ili ilirskim, a nesto
kasnije bosanskim i znatno rjese bosnjackim, imenom koje se, i pored
zvanicnog izjasnjavanja Bosnjaka da svoj jezik zovu bosanskim, uglavnom
zlonamjerno i tendenciozno povlaci i provlaci po danasnjim nasim
pisanim, govornim i audiovizuelnim medijima. Nije tesko uociti da je u
pitanju njegova politicka zloupotreba.U XIX stoljecu ovaj jezik dobija i novo ime - srpsko-hrvatski jezik, u
vrijeme austrougarske uprave ponovo je bosanski, ali ne zadugo, te opet
taj "zemaljski jezik" u Bosni i Hercegovini postaje srpsko-hrvatski ili
hrvatsko-srpski, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, srpski ili
hrvatski/hrvatski ili srpski, i ostaje takav, iako u nasoj drzavi
dominiraju Bosnjaci, sve do posljednje agresije da bi u nase vrijeme ta
nominacija kulminirala i isti taj jezik dobio tri razlicita standardna
imena: bosanski, hrvatski i srpski jezik. I naravno - tri posebne norme.
5.2.1. Zasto su se Bosnjaci opredijelili za bosanski a ne bosnjacki
jezik, nije tesko odgovoriti. S tim i pod tim imenom oni su stoljecima,
u istoj onoj civilizaciji kojom su obuhvaceni i razliciti drugi evropski
narodi, izgrasivali i izgradili svoju specificnu i bogatu
bosnjacko-muslimansku kulturu - evropsku s vidnim orijentalno-islamskim
elementima. S bosanskim jezikom postali su i narod, i nacija. Njegovo
ime im je davalo u minulim i uvijek nemirnim stoljecima neophodnu
psihicku sigurnost. Uvjeravalo ih je da su svoji i na svome. Vezivalo ih
je snazno za domovinu Bosnu i ucvrscivalo njihovo nerijetko napadano,
srecom ipak neupitno, uvjerenje o sebi kao autohtonom i autenticnom
narodu. S bosanskim jezikom Bosnjaci su se uvijek, a posebno danas, kad
su ga se drugi odrekli, identifikovali kao cuvari ove zemlje i ove
drzave. Njegovo ime je zato za Bosnjake vise od pukog naziva njihovog i
standardnog jezika jedne drzave. Ono je danas Bosnjaku simbol
Bosnjastva.
5.2.2. Takav vrijednosni vid i takvu povijesnu tradiciju za Bosnjake,
mesutim, nema naziv bosnjacki jezik, iako je direktna izvedenica prema
imenu naroda. Poznato je da i u jeziku, kao i u zivotu, paradoksi
postoje. Ovo je jedan koji se mora uvazavati i koji se lahko moze
razumjeti. Naziv bosnjacki jezik se, istina, povremeno javljao mesu
Bosnjacima, vise kao knjiski naziv, ali nije bio "dorastao" da bude
konkurencija a kamoli da potisne iz upotrebe znatno starije i
frekventnije ime bosanski jezik. Stoga bosnjacki jezik nije niti moze
biti sinoniman bosanskom. Tim prije sto su se Bosnjaci zvanicno i
nedvosmisleno izjasnili o tome na Bosnjackom saboru ratne 1993. godine.
5.2.3. Okolnosti u kojima je ozvanicen naziv bosanskog jezika same po
sebi i o sebi mnogo govore. Tu cinjenicu, kao nezaobilazan
ekstralingvisticki faktor u imenovanju naseg standarda, treba imati na
umu i duboko je uvazavati. Ona to zasluzuje. Zato svako negiranje
bosanskog jezika nakon toga, slucajno (nehoticno) ili smisljeno
(zlonamjerno), direktno je negiranje prava Bosnjaka da zive u svojoj
domovini i govore svojim jezikom. Upravo po jeziku, po kulturi i
tradiciji po kojima se razlikuju od drugih, Bosnjaci i jesu Bosnjaci a
ne neko drugi, poseban narod koji prepoznaje i uvazava tuse, ali i
cijeni i cuva svoje. Zato negiranje bosanskog jezika i umjesto njega
nametanje bosnjackog, imena koje je u bosnjackoj tradiciji samo jedno u
sirokoj lepezi kratkovjekih, spontanih ili nametnutih imena, nije nista
drugo do negiranje naroda. Ali kako ime standardnog jezika i nije u
njegovoj jezickoj prirodi, jer se ona ogleda u njegovoj supstanci, formi
i strukturi, rijec je, dakle, o dogovorenom, vjestackom jeziku, onda
tako treba razumjeti i ovu u bosanskom jeziku i njegovoj nominaciji
pomalo paradoksalnu situaciju.
6.0. Za razliku od bosanske standardnojezicke zbilje u kojoj dominiraju
disimilacioni jezicki procesi koji vode multipliciranju jezika, u
svijetu je na djelu potpuno suprotna tendencija. Opet, u sirim
lingvistickim okvirima - paradoksalna situacija. Dok se mi trudimo da
razlicitm faktorima ekstralingvisticke prirode dokazemo sposobnosti
svakog od novonastala tri bosanskohercegovacka standardna jezika31, u
svijetu djeluju asimilacioni procesi. Savremenim zivotom iznusena jasno
je naznacena, potreba komunikativnog zblizavanja prostora i ljudi. Iako
nezvanicno, moze se sa sigurnoscu reci da je funkciju vodeceg svjetskog
jezika vec preuzeo engleski. Njegovoj ekspanziji pomaze ne samo njegova
strukturna jednostavnost, koja izvire iz jezika samog, nego i njegova
sve frekventnija upotreba i popularnost mesu omladinom, u poslovnim
krugovima, na javnim medijima i drugdje, sto su svakakao elementi
ekstralingvistice prirode. Osim toga ocigledno je da ni jezik nije lisen
savremenih modnih tokova, sto je dokaz vise da je jezik uistinu ogledalo
kulture kako pojedinca, tako i naroda, ali i svoga vremena.
6.0.1. Engleski je i jezik savremene tehnike, jezik kompjutera bez kojih
je nezamisliv svijet nauke i biznisa. Svako prevosenje komputorskog
jezika povezano je s rizikom iskljucenja iz mesunarodnog kompjuterskog
sistema, a cilj je upravo obrnut. Iako njime govore svi, bez obzira na
boju koze, vjeru i naciju, nikome ne smeta njegovo englesko ime. Ovo je,
ipak, neso sasvim drugo i gotovo neuporedivo s imenovanjem naseg
maternjeg jezika. Poslovni jezik je nesto opce - biznis nema ni vjeru ni
naciju - a maternji jezik, bilo ciji pa i nas, a narocito jezik
ugrozenih naroda, jeste u tom opcem i pojedinacno i posebno. Oni,
jednostavno, nisu jezici iste ravni. a i da jesu, postoji jedna veoma
vazna i bitna razlika izmesu engleskog i bosanskog jezika. Engleski je,
poput jezickog gorostasa, mocan da "zatre" mnoge male jezike, a
bosanski, da bi ostao i opstao, mora imati gorostase koji ce ga
sacuvati. Koliko je snazan narod, toliko je mocan i njegov jezik, i
obrnuto. Otuda upozorenje T. Ladana da je sudbina naseg jezika
neodvojivo vezana sa sudbinom drzave, nije puka fraza, ali, u sklopu
aktuelnih politickih tokova u Bosni i oko nje, nije ni bez izvjesne
politicke poruke. Bez stabilnog i snaznog jezika nema ni naroda ni
njegove drzave. I opet je jezik u politici, a politika u jeziku.
6.2. Iako se uveliko radi na rusenju ne samo Republike Bosne i
Hercegovine nego i na podjeli nase postdejtonske drzave po nacionalnim
"savovima", bice to tesko uciniti. Na tom putu dezintegracije jedna od
najvceih smetnji je upravo - bosanski jezik. Njegovo ime nikada nije ni
nestalo i pored imperativnih "naucnih" tumacenja o njegovoj
validnosti32. U dijalektologiji je uobicajen termin bosanski narodni
govori33. Bosanskim svoj su jezik do izbijanja posljednjeg rata
nezvanicno nazivali gotovo svi Bosanci bez obzira na vjeru i naciju. Tim
su nazivom kolokvijalni jezik bosanskih Srba, Hrvata i Bosnjaka
imenovali svi izvan Bosne koji su iole imali sluha za njegovu mesu
slavenskim jezicima specificnu boju i intonaciju. Bosanski je jezik bio
i ostao ne samo markiran imenom zemlje na cijem se tlu upotrebljava u
oficijelne i neoficijelne svrhe nego je uz to i trajno obiljezen nekim,
osobito vec pomenutim osobinama, kojih nema ni u srpskom ni u hrvatskom
jeziku. Upravo zato su bosanski govori, iz kojih je i iznikao bosanski
standardni jezik, ljepotom i bogatstvom oblika i formi u svim
strukturnim segmentima, privukli ne samo interes naucnika nego i paznju
i divljenje knjizevnika34. Bas zbog toga bosanski su govori sa svojim
juznim izgovorom i usli u osnovicu kako bivseg zajednickog standarda
tako, barem dijelom i u temelje danasnjeg srpskog i hrvatskog knjizevnog
jezika.
7.0. Standardni jezici su, zapravo, nezamislivi bez udjela
ekstralingvistickih faktora u njima. Jezicka politika i jezicko
planiranje nezaobilani u normiranju aktuelnog jezickog stanja ali i u
trasiranju buduceg razvojnog puta standardnog jezika, ravnopravne su i
meritorne grane mozda danas najpopularnije lingvisticke discipline -
sociolingvistike, oblasti koja pociva na ekstralingvistickim faktorima u
jeziku. Takav pristup jeziku, koji uvazava razlicite nejezicke okolnosti
koje uticu na njegov razvoj, i na njegovo funcionisanje uslovljeno tim
vanjezickim okolnostima, narocito je vazan u vesenacionalnim zajednicama
poput nase, a pogotovo nakon rata i revolucije kakve smo upravo
prezivjeli. Politika, bilo koja pa i jezicka, nije tek uzgredno
planiranje, mada moze biti i dnevna, nego ozbiljna nauka koju savremeni
svijet uvazava i visoko rangira na hijerarhijskoj ljestvici savremenih
zanimanja.
7.0.1. Bosna i Hercegovina kao drzava, u ratu, a narocito u postratnom
periodu, nije pokazala sluha, ili to nije ni mogla pokazati, za znacaj
jezicke politike i jezickog planiranja. A mozda je i to, odsustvo
politike bila njena politika. Mesutim, najnovija zbivanja u jeziku i oko
njega, poput ovog simpozija o bosanskom jeziku, dobar su znak i za
bosanski jezik, i za njegove govornike, ali i za drzavu Bosnu i
Hercegovinu. Nasa jezicka politika, jer je oruzani rat odavno prestao,
vise ne smije biti odsustvo te politike, niti ona vise moze i smije biti
ni dnevna, ne regionalna. U cilju opstanka naroda i drzave ona mora biti
naucna, dugorocna, usmjerena i kontrolisana, i biti ako ne u samom vrhu
nase drustvenopoliticke zbilje, ono barem jedna od onih od cije tacne
ili pogresne procjene moze zavisiti sudbina toga drustva.
7.0.2. Rat u Bosni ocigledno jos nije zavrsen. Samo se sada vodi na
perfidniji nacin. Pa ko vise vidi (ili previdi), cuje (ili precuje) i
zna (ili ne zna), taj ce i opstati. Stoljecima indoktrinirane i
ideologizirane Bosnjake, koji zamalo zaboravise i svoje korijene,
psihicki i fizicki destruirane i izmucene ratom, "slucajnim omaskama"
daktilografa, novinara ili urednika, jer Zakon je jasan, zele
obezvrijediti, omalovaziti, srozati njihovo tek u ratu i ratom povraceno
dostojanstvo35 i pomalo i tiho im ponovo oduzimati svijest o sebi. A bez
te svijesti, i bez intuitivnog dostojanstva i hrabrosti s kojom se ona
branila i brani, nema ni Bosnjaka, a bez njih ni Bosne. Ne odustaje se
lahko od ranije planiranih ciljeva, samo to ideoloski, psihicki, fizicki
a nadasve politicki obezliceni Bosnjaci, nazalost, jos ne vide sasvim
dobro. Ili ne gledaju, ili ne mogu vidjeti jer ne umiju gledati. Mesutim
ovakve "omaske" nisu i ne mogu biti slucajne. One su samo realizacija
necije perfidno osmisljene politike, koja etnicko ciscenje zapoceto u
ratu, sada ovakvim i slicnim "omaskama" nastavlja u miru.
Rezime
Cudesnu sposobnost covjeka da govorenjem glasno iskaze misli, zelje,
zapovijesti, prenese zapazanja, konstatacije i stecena iskustva
kombinovanjem ogranicenog broja artikulisanih glasova u neogranicen broj
smisaono punoznacnih rijeci, nazivamo jednostavno jezikom. Posto se
jezikom sluzimo u svim oblastima ljudskog djelovanja, moze mu se
pristupiti, a tako se i cini, s razlicitih pozicija. Otuda i brojne
definicje ovoga samo covjeku na ovaj nacin svojstvenog fenomena. Jezikom
se pored lingvista, kojima je jezik prvenstveno cilj ali i sredstvo
izrazavanja i istrazivanja, bave i psiholozi, filozofi, pedagozi,
sociolozi, historicari, medicinari i dr. naucni poslenici kojima je
jezik osnovno ali i najmasovnije sredstvo komuniciranja.
Mada profanoj nauci nije poznato kada i kako je nastao jezik (ili
jezici), naprosto zato sto je jezik stariji od nje same i sto je
nemoguce sa sigurnoscu, jer ne postoje naucno validni dolazi, tvrditi
bilo sta u tom smilu, iako teologija nudi nedvojben odgovor o njegovom
bozanskom porijeklu, sasvim je jasno da svaki, i najprimitivniji, i
najsavremeniji, i prirodni i vjestacki jezik, funkcionise po strogo
uresenom sistemu pravila. Onda kad se ta prirodna uresenost, koju
uglavnom slijede i knjizevni jezici, nasilno poremeti nekim izvanjskim
uticajima koji nisu imanentni jeziku kao prirodnom sredstvu
sporazumijevanja mesu ljudima, govorimo o ekstralingvistickim faktorima
u jeziku. Oni mogu biti razlicitog porijekla - psiholoskog, socioloskog,
nacionalnog, politickog i sl. no uvijek su drustveno uslovljeni. Ukoliko
su kompatibilni s prirodnim jezickim sistemom, mogu doprinijeti
efikasnijoj funkcionalnosti i uticati na vitalnost jezika, ali ako su u
nesuglasju s jeziku imanentnim zakonitostima, unose anarhicnost u
njegovu pravilnost, destabilizuju prihvacenu normu i prijete njegovoj
egzistenciji.
Djelovanje ekstralingvistickih faktora evidentno je u svakom, kako
prirodnom, tako i u knjizevnom jeziku, ali ne u podjednakoj mjeri, niti
se ono u njima ocituje na isti nacin. U narodnim govorima ono je
vise-manje spontano i bez vidnijeg narusavanja prirodnog jezickog
sistema, dok je u standardnim odnosno knjizevnim jezicima to djelovanje
plansko i ciljano. Uz to, standardni jezici realizuju se u govornoj i
pisanoj formi, sto nije bez znacaja za mogucnost razlicitog djelovanja
ekstralingvistickih faktora razlicitog porijekla na nacin i formu
jezickog izrazavanja. Ilustrovacemo to na aktuelnim primjerima iz
bosanskog jezika.
Dr. Naila Hebib-Valjevac
|
|