Broj 38
IX-X 1998.
Kazalo
Ibrahim Kajan
Ime bosanskog jezika
Dr Naila Hebib-Valjevac -
Simpozij o bosanskome jeziku-
Ekstralingvisticki faktori u jeziku
Dr. Remzija Hadziefendic-Paric,
Usmena poezija Bosnjaka
Pogledajte najljepsu
Lejla Sehovic
REZOLUCIJA EUROPSKOG PARLAMENTA O ISLAMU U EUROPI
Nerkez Smailagic
Europska godina Ibn Rusda
Prva strana
Broj 31
Broj 32/33
Broj 34
Broj 35
Broj 36
Broj 37
Beharova galerija
slika
Pretplata i adresa
E-mail
|
Pise: Nerkez Smailagic
Europska godina Ibn Rusda
Ibn Rusd znameniti averroes
|
IBN RUSD (a. Abu-'Walid Muhammad ibn Ahmad ibn Muhammad ibn Rusd), u
srednjovjekovnoj Europi glasovit pod imenom Averroes, najveci arapski
filozof Spanjolske, bio je rosen god. 1126. u Kordovi. Njegov djed bio
je kadija Kordove i ostavio je znacajna djela, a njegov otac obavljao je
takoser kadijske duznosti. Studirao je u rodnom gradu pravnu i
lijecnicku znanost; jedan od njegovih ucitelja bio je Abu Dzafer Harun
od Truhilja. Godine 1153. zadrzavao se u Marakesu, gdje ga je obucavao,
vjerojatno, Ibn Tufeil. Ovaj ga je predstavio Almohadu Abu Jusufu, koji
je postao njegov pokrovitelj. Sacuvan je izvjestaj o tome susretu.
Halifa je pitao Ibn Rusda, sto misle filozofi o nebu (svemiru), da li je
ono vjecita supstancija ili je imalo pocetak. "Bio me spopao strah",
pricao je Ibn Rusd, "i nisam se usudio odgovoriti". Halifa ga je na to
ohrabrio i sam zapoceo pretresati pitanje, time sto je izlagao misljenja
raznih ucenjaka s poznavanjem i ucenoscu koja se rijetko susretala kod
vladara. Bogato ga obdarivsi, halifa ga je potom otpustio.
Ibn Tufeil je bio taj koji je posavjetovao Ibn Rusda da komentira
Aristotela, time sto mu je saopcio da se vladar vjernika (halifa) cesto
zali na nejasan nacin izlaganja grckih filozofa ili, cak, tada
postojecih prijevoda, te da bi on morao poduzeti njihovo objasnjavanje.
Godine 1169. postao je kadija Sevilje, a dvije godine kasnije Kordove.
Unatoc velikom poslu, kojim ga je ova duznost opteretila, sastavio je
ipak, upravo tokon tog doba, svoja najznacajnija djela. Godine 1182.
pozvao ga je Jusuf kao svoga lijecnika u Marakes za zamjenu vec vrlo
ostarjelog Ibn Tufeila, no ubrzo potom ga je ponovno otposlao u Kordovu
s titulom velikog kadije.
Rusd jos u milosti kod halife, ali onda je pao u nemilost zbog
prigovora, koje su teolozi stavili njegovim spisima i bio je, nakon
optuzbe za krivovjerje i ispitivanja, prognan u Lucenu kraj Kordove.
Istodobno je halifa naredio da se zapale knjige filozofa, uz iznimku
spisa o lijecnickom umijecu, aritmetci i elementarnom zvjezdoznanstvu
(oko 1195). Drzi se da je ta odluka vladara, koji je dotle unaprjesivao
filozofska izucavanja, vjerojatno bila ustupak spanjolskim muslimanima,
koji su bili stroziji u pravovjerju od Berbera. Po povratku u Marakes,
on je uskoro ukinuo nalog o progonstvu i ponovno pozvao Ibn Rusda sebi.
No, Rusd nije dugo zivio po svom povratku u Marakes; umro je 10. XII.
1198. godine i pokopan u blizini grada ispod vrata od Tagzuta.
Najveci dio njegovih arapskih izvornih djela je izgubljen. Sacuvani su
na arapskom Tahâfut at-tahâfut ("Nistavnost nistavnosti"), odgovor na
al-Gazalijev glasovit spis Tahâfut al-falâsifa ("Slom" ili, mozda
"Nistavnost filozofije"), nadalje srednji komentar Aristotelove Poetike
i Retorike; objasnjenje odlomka Aleksandra Afrodizijaskog uz Metafiziku;
veliki komentar Metafizike; mali komentar, koji se nalazi u Kitab
al-Gawamiâ-u, a odnosi se na Aristotelove rasprave De Physica, De Coelo
et Mundo, De Generatione et Carruptione, De Meteorologia, Da Anima i
neka metafizicka pitanja, te, konacno, dvije zanimljive rasprave o
odnosu izmesu religije i filozofije. Jedan od tih spisa, naslovljen
Kitâb Fasl al-maqâl itd., odlucno zagovara suglasje izmesu religije i
filozofije, a drugi nosi naslov Kitâb Kasf al-Manâhig itd.
Glasoviti Ibn Rusdovi komentari Aristotela su trojaki ili imaju,
takoreci, tri izdanja: veliko, srednje i malo. Trojno sastavljanje
odgovora trima stupnjevima obuke na islamskim visim skolama: mali
komentari su za prvu, srednji za drugu, a veliki za trecu godinu. U
istom stupnjevanju slijedi i objasnjavanje vjerskih zasada ('aq'âid).
Na latinskom i hebrejskom prijevodu postoje tri komantara, Druge
analitike, Fizike, spisa O svemiru, O dusi i Metafizike, uz ostala
Aristotelova djela nedostaju veliki komentari a uz Zoologiju uopce nema
komentara. Ibn Rusd je napisao i komentar Platonovog ucenja o drzavi,
nadalje misljenje o al-Farabijevoj logici i nacinu shvacanja Aristotela,
kao i diskusije o nekim Ibn Sininim teorijama i glose o vjerodostojnosti
Mahdija Ibn Tumarta. Osim toga je napisao i neka pravna, zvjezdoznanska
i medicinska djela. Njegov spis o cjelokupnom lijecnickom umijecu,
al-Kulliyyât , u latinskom prijevodu, imao je u Srednjem vijeku veliku
popularnost.
|
Ibn Rusdova filozofija manje je izvorna, te se smjesta, prije, u
kontekst helenizirajuci sustava falasife. Njegova glasovitost pociva,
posebice, na njegovoj ostroumnoj analizi i njegovom komentatorskom daru,
sposobnost, koja se danas, pri raznovrsnosti nacina misljenja, metoda i
znanstvenih pomocnih sredstava, jedva zna tocno procijeniti. Njegovi
komentari su izazvali veliko divljenje, cak kod teologa koji su u
njegovu sustavu vidjeli opasnost za vjeru. I ranije su teolozi napadali
filozofske skole na islamskom Istoku. Poglavito protiv al-Farabija i Ibn
Sine upereni al-Gazalijev Tahâfut je najznacajniji spomenik te borbe. Na
Zapadu je njegova skola pobijena najprije od islamskih teologa
Spanjolske, a onda i krscanskih teologa, nakon sto su Ibn Rusdovi
komentari prevedeni i sireni. Ibn Rusda su u 13. stoljecu osudili
biskupi Pariza, Oksforda i Kanterberija, iz razloga slicnih onima koji
su doveli do njegove osude kod pravovjernih spanjolskih muslimana.
Glavna ucenja Ibn Rusdova sustava, zbog kojih je okrivljen za
krivovjerje, ticu se pitanja o vjecnosti svijeta, spoznaji Boga i
providnosti, sveopcoj naravi duse i uma, i ozivljenju. Na temelju tih
ucenja Ibn Rusd lahko moze izgledati krivovjernim; on ne nijece vjersku
zasadu, ali je, ipak, tumaci na nacin da je dovodi u sklad s
folozofijom.
Tako je, u ucenju o vjecnosti svijeta, poricao ne stvaranje, nego je o
tome dao objasnjenje koje se prilicno razlikuje od teoloskog. Za njega
ne postoji jednokratno stvaranje ex nihilo, nego, stovise, od momenta do
momenta obnavljano stvaranje, cime svijet biva odrzavan i mijenjan.
Drugim rijecima, stvaralacka moc neprestano utjece na svijet, odrzava ga
i krece. Posebice zvijezde opstoje samo putem kretanja, a to kretanje
odrzava se od pokretne sile, koja od vjecnosti na njega djeluje. Svijet
je vjecit, ali uslijed stvaralackog i pokrecuceg uzroka; Bog je vjecit i
bez uzroka.
U poglavlju o spoznaji Boga, Ibn Rusd opetuje nacelo filozofa, da "prvi
princip spoznaje samo svoju vlastitu bit". To je, po toj skoli, nuzda
pretpostavka zato da prvi princip cuva svoje jedinstvo, ako bi spoznavao
mnostvo bica, bio bi on sam mnogostruk. Strogo uzevsi, po tom nacelu bi
prvi bitak sav u samom sebi zivio i imao znanje o svojoj vlastitoj biti,
a providnost bi, onda, bila nemoguca, na koji zakljucak su teolozi
tjerali filozofe.
Samo Ibn Rusdov sustav, ipak, imao je vise elasticnosti. On priznaje da
Bog u svojoj vlastitoj biti spoznaje sve stvari svijeta. Ipak se njegovo
spoznavanje ne moze zvati ni opcim ni posebnim i, stoga, nije istovrsno
s ljudskim spoznavanjem, stovise - od vise je vrste, o kojem mi ne
mozemo imati pojam. Znanje Boga ne moze biti isto kao znanje covjeka,
jer bi tada Bog imao "druga" u svome znanju, a onda vise ne bi bio
jedincati Bog. Osim toga, znanje Bozje ne potjece, kao covjekovo znanje,
od stvari niti je njima izazvano; ono je, obrnuto, samo temelj svih
stvari. Zato je neispravno tvrsenje teologa da ovaj sustav porice
providnost.
Sto se tice ucenja o dusi, Ibn Rusdu se prigovaralo da on uci da
individualne duse, nakon smrti, prelaze u sveopcu dusu, te je time
poricao osobnu besmrtnost ljudskih dusa. Ali se to niposto ne slaze.
Naime, u Ibn Rusdovom, kao i u ucenim sistemima drugih filozofa, dusa se
treba razlikovati od uma. Um je skroz apstraktan i nematerijalan, te
opstoji u zbilji samo tada, kada je povezan sa sveopcim ili aktivnim
umom. Ono sto se kod ljudske jedinke naziva umom, u pravom smislu je
sposobnost primati ideje koje dolaze od aktivnog uma, sposobnost koja se
zove "pasivni um" i sama sobom nije trajna. On se mora, stovise,
ozbiljiti i postati "steceni um". Onda je povezan s aktivnim umom, u
kojem pocivaju vjecite ideje i s njim ce se zauvijek stopiti sama ta
sposobnost.
A tako se on ne odnosi spram duse. Ona je kod filozofa pogonska sila
koja uzrokuje zivot i rast organskog tijela. Ona je neka vrsta energije
koja ozivljava tvar, a nije slobodna od svojstava tvari kao duh, nego,
obrnuto, s njom je usko povezana. Mozda se, cak, sastoji od neke vrste
polutvari ili vrlo tanane tvari. Te duse su oblik tijela, one su, dakle,
od tijela neovisne te, stovise, postoje pri smrti tijela i dalje i mogu
ostati individualne. Ovo zadnje je, po Ibn Rusdu, puka mogucnost. On ne
vjeruje da se cisto filozofskim dokazima moze uvjerljivo razjasniti
besmrtnost tako shvacene duse. Briga o rjesenju pitanja prepustena je
Objavi.
Teolozi su, nadalje, prigovarali Ibn Rusdu da on porice ozivljenje
tijela. I tu je njegovo ucenje vise tumacenje nego nijekanje vjerske
zasade. Tijelo, koje imamo na ovom zivotu, po njemu nije isto kao nase
zemaljsko, jer ono sto je proslo ne rasa se ponovno u svojoj
istovjetnosti, najvise moze nesto istorodno iz toga proizaci. Osim toga,
primjecuje Ibn Rusd, buduci zivot bit ce od vise vrste nego zemaljski;
stoga ce i tijela biti nacinjena savrsenije nego zemaljska. Inace on
zamjera na mitovima i predodzbama, koji se nastoje stvoriti o onom
svijetu.
Kako je on bio vise napadan od pravovjerja nego njegove pretece, on se i
odlucnije nego oni izjasnjavao o odnosima izmesu znanstvenog
istrazivanja i vjerovanja.
Svoje poglede je izlozio u spisima Fasl al-maqâl i Kasf al-manâhig. Prvo
njegovo nacelo glasi da se filozofija mora slagati s religijom. To je
aksiom sve arapske skolastike. Postoje, u neku ruku, dvije istine ili,
tako reci, dvije objave: filozofska istina i religiozna istina, koje se,
obje, moraju slagati. Filozofi su, u svojoj vrsti, poslanici, koji se u
prvom redu obracaju ucenjacima. Njihovo poucavanje ne smije proturjeciti
ucenju Poslanika u pravom smislu, koji se posebice obracaju narodu, oni,
stovise, moraju istu istinu izraziti u visem, manje materijalnom obliku.
U religiji se mora razlikovati doslovni smisao i objasnjenje vjerskog
ucenja. Ako u Kur'anu postoji neko mjesto, za koje se cini da proturjeci
rezultatima filozofije, mora se smatrati da to mjesto, u osnovi uzeto,
ima drugi nego vidljivi smisao, te trazi pravi smisao. Drzati se
doslovnog smisla duznost je mnostva; traziti pravo tumacenje, obrnuto,
zadaca je ucenjaka. Mitove i slikovite prikaze mora narod prihvatiti
tako kako mu ih Objava nudi; filozof, ipak, ima pravo izvlaciti iz njih
tumacenjem u njima skriveni, dublji i cesci smisao. Konacno, ucenjaci bi
trebali zapamtiti kao prakticno pravilo da svoja tumacenja saopcavanju
narodu.
Ibn Rusd je razlagao kako se religija mora poucavati prema duhovnom
stanju slusatelja. On razlikuje, u pogledu duhovnih darovitosti, tri
klase ljudi: prva i najbrojnija obuhvaca one koji vjeruju na temelju
izlaganja bozanske rijeci i gotovo su prijemljivi samo za govornicke
efekte. U drugu klasu spadaju oni cije se vjerovanje oslanja da dokazne
razloge, ali samo na takve koji prizlaze iz nacela koja su prihvacena i
koja nisu podvrgnuta kritici. Treca, malobrojna klasa, naposljetku,
sastoji se od takvih koji vjeruju samo po dokazima, koji se temelje na
povezanosti pretpostavki koje su utvrsene.
Ibn Rusd je izvrsio veliki i znacajan utjecaj na misaonost svoga doba i
kasnije, istina vise na Zapadu nego na Istoku. Njegova djela su se
naveliko prevodila, proucavala, dopunjavala i pobijala. (1990.)
Nerkez Smailagic
| |
|
