Ljudevit Gaj, hrvatski preporoditelj, vođa ilirskog pokreta i književnik, rođen 8.7.1809 u Krapini, umro 20.4.1872 u Zagrebu. Odrastao u obitelji u kojoj se govorilo njemački.


Rodna kuća Ljudevita Gaja
Gaj se u ranoj mladosti upoznao s njemačkom književnosti, a i sam je pisao na njemačkom jeziku pjesme i pripovijesti. U isto vrijeme pisao je pjesme i na kajkavskom narječju, od kojih je neke tiskao 1826 u Luni. Na školovanju u Karlovcu upoznao je štokavsko narječje i Kačićevu pjesmaricu, a preko Jambrešićeva rječnika pojam ilirstva kao zajedničkog naziva za
" Veliko Slovensko carstvo " svih južnih Slavena, pa je, polazeći na studije u inozemstvo, ponio u zametku osnovne misli s pomoću kojih će poslije razviti svoju preporodnu djelatnost. U doba modernoga kulturnog i političkog formiranja južnoslavenskih naroda gaj je prihvatio miso autohtonosti južnih Slavena kao potomaka starih Ilira, što mu je pružilo opravdanje za ideju ujedinjenja južnih Slavena pod ilirskim imenom kao zajedničkim prezimenom. Prijateljstvo s J. Kollarom u Pešti i veze s P.J. Šafarikom također su utijecale na Gaja, pa je Kollarevu glavnu misao o jednom Slavenskom narodu i jeziku koja se sastoji od četiri narječja, Gaj učinio podlogom svojih razmišljanja u spisu Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja ( 1830 ). U njemu je iznio prijedlog svoje pravopisne reforme izrađen na principu da svaki glas treba da se piše jednim i uvijek istim slovom, pravopis je izradio na načelima slavenskih nacionalnih pisama preuzevši češke dijakritičke znakove ( č,š i dr ). Iako je svoj prijedlog namijenio prije svega hrvatskim kajkavcima, ipak je, uz misao o približavanju Slavenima uopće, izrazio želju da preko jedinstvenog pravopisa svi južni Slaveni dođu do zajedničkoga književnoga jezika.

Spis je bio objavljen u doba pojačanoga mađaronskog pritiska i borbe proziv njega, uz trajnu opasnost od germanizacije. Tako se Gaj, kada se 1832 vratio u Zagreb, našao na čelu kruga mladih književnika i odmah predao molbu za pokretanje novina, koje su trebale imati jak slavenski i ilirski pečat. Odobrenje je dobio tek 1834, pa je pokrenuo Novine Horvatske i njihov književni prilog Danica horvatska, slavonska i dalmatinska. U desetom broju Danice prvi je put primjenio novi pravopis, a u 28 prešao na štokavštinu, pa se s pravom početak preporoda stavlja u 1835. povijesna odluka, kako ju je Gaj izrazio u proglasu od 5.12.1835, navješčujući napuštanje kajkavskoga narječja i starog pravopisa, nužno je izlazila iz dotadašnjeg rada njegova kruga. Taj je krug prihvatio štokavski dijalekt ijekavskog izgovora, koji je već bio afirmiran u dubrovačkoj književnosti, kao dijalekta, a nadao se da bi to mogao biti književni jezik svih južnih Slavena. Gaj i njegovi gramatičari V.Babukić i A.Mažuranić zamislili su takav književni jezik koji bi spojio stariju jezičnu tradiciju s novijim jezičnim tendencijama.

S druge strane, V. Stefanović Karađić, koji se borio za štokavski književni jezik ijekavskog izgovora u Srba, u potpunosti se oslonio na novoštokavski ijekavski govor. Četrdesetih godina vodili su se o tim različitim polazištima razgovori između iliraca i Karađića, pa je došlo do polemike između njega i Babukića, a i sam Gaj nije 1848 htio tiskati u Danici Karađićev članak u kojem se ovaj zalagao za svoj jezik i pravopis kao zajednički. Da se razriješi to pitanje, sastali su se u Beču 1850, ilirci D. demeter, I. Kukuljević,
I. Mažuranić i dr, te Karađić, A. Dančić i f. Miklošić. Oni su preporučili hrvatskim i srpskim književnicima da se služe Karađićevim tipom jezika. Na taj sastanak nije bio pozvan Gaj koji je bio autor i glavni branitelj ilirske koncepcije o književnom jeziku. On se distancirao od tog Književnog dogovora, objavio ga je, doduše, U Narodnim novinama, ali je izrazio rezervu da će vrijeme pokazati da li taj prijedlog vodi književnost jedinstvu ili razdoru. Do zabrane ilirskog imena ( 1843 ) Gaj je razvio veliku djelatnost i bio središte hrvatskog duhovnog i narodnog okupljanja. Od 1841 kada se sudbina narodnog pokreta sve više prenosila na političko polje, Gaj se je mađaronima suprotstavio kao program narodnjaka: " Da Bog živi konstituciju Ugarsku, kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku ! ". U političkoj borbi pokazao se odličnim taktičarom i agitatorom, pa je prva politička pobjeda nad mađaronima prilikom izbora magistrata u Zagrebačkoj županiji bila njegovo djelo. zaoštrene političke strasti nakon te pobjede, pritisak s mađarske strane i diplomatska intervencija Porte, koja je Gaja optuživala da buni raju u Bosni, utjecala je na donošenje zabrane ilirskog imena, nakon koje je Gajev ugled oslabio, a vodstvo Narodne stranke prešlo u druge ruke. Od tada on održava trajne veze s emisarom poljske emigracije u Beogradu Fr. Zachom i s društvom, koje je ondje osnovao radi jugoslavenske propagande. Godine 1848 smatrao je Srbiju " sredotočjem " buduće zajedničke države. Iste godine bio je član trijumvirata ( sa A. Vraniczanijem i I. Kukuljevićem, dok Jelačić nije preuzeo vlast ).

Predvodio je veliku deputaciju koja je kralju podnijela Narodna zahtijevanja i zatim obavljao dužnost " Upravitelja inostranih djelah ". Međutim, iste godine, nakon afere u vezi s iznuđivanjem novca od kneza Miloša Obrenovića, izgubio je ugled i politički utjecaj. Poslije su ga materijalne nedaće prisilile da svoje novine stavi u službu Bečke vlade ( 1849 ) čime se onda postavio na stajalište oktrojiranog ustava, kojim je zaveden apsolutizam. Uza sve to je za Bachova apsolutizma bio, kao politički nepouzdan, podvrgnut policijskom nadzoru, a potkraj 1853 osumljičen i pritvoren zbog veza sa Srbijom.

Njegov posljednji veći pokušaj da utječe na politički život jest spis Gedanken zum Ausgleich Croatiens und Slavoniens mit der Regierung ( Misli o nagodbi Hrvatske i Slavonije s vladom, 1864 ), u kojemu je branio politiku samostalne narodne stranke i izmirenje načela centralizacije i federacije u budućem ustavnom uređenju Austrije.

Opća enciklopedija, Zagreb 1977