|
 Tambura je narodni trzalački instrument. Tambura je tradicionalna, a ne autohtona kulturna tekovina južnih Slavena i drugih naroda na balkanu, kamo su je donjeli Turci u 14 i 15 st. Najstariji sačuvani pisani povjesni dokument o tamburi u Bosni i Srbiji potječe iz 1551, u putopisu N. Nicolaja, pratioca francuskog konzula u Turskoj. Tambura ima tri dijela: trup ( korpus ), vrat i glavu. Trup je izdubljen od javora, kledrova drva, katkad i od jasenova, orahova ili vrbova, a ponekad se nađe i od kornjačine kore. U novije se vrijeme neke tamnure, osobito one s većim trupom, ne dubu, nego izrađuju od tankih savijenih dasaka. Trup je pokriven tankom daskom od meka drva ( smrekovine, jelovine, čama ) koja se zove glasnjača ( tahta). Gornji je dio glasnjače napravljen od tvrda drva ( orahovine ili ebanovine ) da se trzalicom ne bi oštetio. Na glasnjači su zvučni otvori, rupice, koje narod zove izlaz glasa ( odušak, negdje jasnica ), a ima ih katkad 8 do 24. Na novim je tamburama obično samo jedna veća rupa u sredini. Vrat tambure ( držak, ručica ) u pravilu je dug. Duž njegove gornje strane, prekrivene obično tamnijim slojem dašćice, pričvršćena je hvataljka, na njoj su poprijeko pribijene ( a nekad su bile oko cijelog vrata omotane ) prečnice. Prečnice su od čelične žice ( nekad tetive ). One označuju mjesto gdje se pritiskom prsta dobiva ( hvata ) određen ton. Na pučkim ( narodnim ) tamburama prečnice su poredane po netempiranoj ugodbi, a na novijima prema tempiranoj, obično kromatskoj, rijeđe dijatonskoj ( u ovom slučaju prečnice ne idu preko cijele širine vrata, nego do polovice širine s doljnje strane za cijele stepene, a s gornje strane za polustepene ). Glava je na kraju vrata u piljastu ili pužoliku obliku. U glavu su utaknuti ključevi ( ključ, vijak ). Umijesto izvornih drvenih ključeva danas se u glavu pričvrščuje stroj za navijanje žica, prilagožen pužolikoj glavi. Izmežu glave i vrata je konjić s urezanom udubinom za svaku žicu. Žice idu od knjučeva preko konjića duž vrata i trupa, na kojem je kobilica s urezima za žice kao i na konjiću, a zapinju se na kraju trupa odozdo za zapinjače ( petlje, kopče ). Broj je žica na tamburama raznolik: od 2 do 10,12 pa čak i 16 žica, ali najčešće tambura ima 4,5 i 6 žica. Obično su prve dvije ugođene unisono i na njima se izvodi melodija. tambure su jednoglasne ( 2,3 ili 4 žice ugođene unisono ), dvoglasne ( dvije po dvije žice unisono ili tri žice unisono, a četvrta ugođena na koji drugi ton ), troglasno ( dvije žice unisono, a treća i četvrta različito ugođene ili po dvije žice ugođene unisono ), četveroglasne i višeglasne. razmak u tonovima koje daju prezne žice tambure katkad je sekunda, češće terca ( bugarije ), no najviše kvarta ili kvinta ( dvoglasni i troglasni sistemi ). Dužina tambure koje je narod sam gradio kreće se između 45 i 115 cm. Najčešće su tambure dugačke 70 i 95 cm, ali postoje i posve mali instrumenti ( 37 cm ), dok se u tamburaškim zborovima upotrebljavaju i velike tambure ( 140 - 200 cm ). Za muziciranje na tamburi narodni je izraz: udarati u tamburu, tamburati, no, sve se više uvrježuje izraz svirati u tamburu. trzalica je izvorno bila od višnjeve kore, od orlova, gavranova, paunova ili gušćjeg pera, a u novije vrijeme od celuloida, roga ili najčešće od plastičnog materijala. Trzalica se drži između palca i kažiprsta, a ponekad još i sa srednjakom. Njom se udara u žice ( za kratke tonove ) ili trže ( za dulje tonove ). Naš je narod stvorio i sam za sebe vrste i nazive za tambure, kao što su npr. samica, dangubica, bisernica itd. Milan Stahuljak je za tenorsku tamburu, na osnovu riječi čelo, uveo na narodni način stvorenu kovanicu čelović. Svirač tambure zove se tamburaš, a graditelj tambura je tamburar. Tambura se razvila iz zičanog instrumenta poznatog već u staroj kulturi Mezopotamije. Slika instrumenta duga vrata i maloga kruškolikog trupa našla se urezana u kamenu iz III st. O pretećama tambure govore i sačuvani likovni spomenici u Tebi u Egiptu. Na tim se slikama ne vidi, da li su te dugovrate lutnje ( nauka ih zove kopljaste lutnje ) već imale prečnice ili nisu. Takve lutnje javljaju se kasnije i kod Grka i Rimljana pod nazivom pandora. Ime tambure potječe od perzijske riječi T - N , što znači žica. Iz tog korjena je i perzijski naziv denbar i arapski tambur. Arapski teorik Alfarabi u X st. spominje različite vrste tambure i navodi kakav poređaj prečnica ima bagdadska tambura. U razvitku lutnje razlikuju se dva tipa lutnji: kratkovratna i dugovrata lutnja od koje potječu svi instrumenti srodni tamburi. Kratkovratnu lutnju donjeli su Arapi u Španjolsku, na Siciliju i u južnu Italiju. Iz nje se u Španjolskoj razvila gitara, a u Italiji mandolina. Od dugovrate lutnje, što su također donjeli Arapi, nastao je u Italiji colascione, instrument jako sličan tamburi. Održao se do XVIII st. kada ga je potisnula mandolina. Dugovrata lutnja došla je s turcima i na Balkan kao tambura ( u bugarskoj pandura ), u Ukrajinu kao bandura, u Rusiju kao balalajka i domra, a u nekim sovjetskim tatarskim krajevima zovu je tambura. Iako se tambura susreće ponegdje i kod Bugara, te u Gračkoj i Albaniji, ipak se na Balkanu najviše udomila, prvanstveno kod muslimana od kojih su tamburu postepeno prihvatili i ostali stanovnici tih krajeva. Iz Bosne je seobom šokaca i bunjevaca prenesena u slavoniju i Bačku, pa je u XVIII i XIX st. postala najizrazitijim narodnim instrumentom Slavonije i Vojvodine. Najstarija sačuvana tambura je iz sredine XIX st. Ona ima mali trup ( 23 cm ), dugi vrat ( 46 cm ), glavu ( 26 cm ) sa 10 ključeva za 10 žica. Ukupna duljina te tambure je 95 cm. Kod Makedonaca, Albanaca i Bosanaca tambura je do danas u narodu sačuvala svoj izvorni orjentalni oblik s trbušastom trupinom, koja ima uzdužni brid na doljnjoj strani, vrlo dug vrat i ušiljenu glavu s ključevima sprijeda i sa strane. U Slavoniji i Bačkoj njezin oblik doživljuje neke bitne preinake: skračuje se vrat, glava se oblikuje pužoliko, a žice se ugađaju raznoliko. Katkad se mijenja kruškolik trup u tvostruko tikvasti, pod utjecajem gitare, čime se tambura udaljila od izvorne povijesne tambure. Muzička enciklopedija 
Bisernica ( po arap. tambur - sedefli ) je najmanja tamburica u tamburaškom zboru. Trup joj ima oblik glave ili je kruškolik.
Na njoj su napete četiri metalne žice, sve ugođene u istom tonu d2. Novije bisernice imaju tri para žica ugođenih u kvinti od
tona g. svirač drži bisernicu oslonjenu o prsa i trza trzalicom. Opseg instrumenta seže od d2 do h3. Ta dionica bisernice
ispisuje se u violinskom ključu za oktavu dublje. Tako da je zvuk rezak i zvonak, za oktavu viši od zapisanog. U tamburaškom
zboru bisernici pripada uloga visokog sopranskog instrumenta. U velikom tamburaškom orkestru upotrebljavaju se tri bisernice
( I, II, III ). Treću bisernicu ponegdje zovu i kontrašica.
Brač ( prema njem. Bratsche, tal. braccio ) je tambura srednje veličine. Na kruškolikoj trupini usađen je dug vrat, nad kojim su napete četiri metalne žice ugođene u istom tonu d1. noviji instrumenti imaju tri para žica ugođenih u razmaku kvinte od tona g. Opseg brača seže od g do e3. Da bi mogao lakše pomicati lijevu ruku duž vrata za vrijeme sviranja, svirać podržava instrument uzicom koju veže za njegovu glavu i doljnji okrajac te je prebacuje preko lijevog ramena svog vrata. Žice se trzaju trzaljkom. U tamburaškom zboru braču pripada uloga melodijskog instrumenta ( soprana i alta ). U velikom tamburaškom orkestru upotrebljavaju se po tri dionice za brač ( I, II, III ). Dionica za b ispisuje se u violinskom ključu onako kako i zvuči. Bugarija ( po arap. tanbur - bulgari ) je tambura srednje veličine. U tamburaškom zboru služi ponajviše za pratnju u akordima. Ima metalne žice, a gradi se u dvije veličine: na bugariji 1 ( I ) žice su: c1-e1-g1, ali joj se dionica piše u violinskom ključu za kvartu dublje, bugarija 2 ( II ) ima žice: g-h-d1, pa se bilježi onako kako i zvuči. Ako su na bugariji napete četiri žice, onda su obje lijeve ugođene na ( najdublji ) isti ton. Oblik bugarije sličan je gitari, ali se žice zapinju za okrajac na doljnjem kraju instrumenta. Svirač vješa bugariju pomoću uzice preko lijevog ramena i vrata te udara uvijek preko svih žica. 
Čelo ( po tal. violoncello ) je velika tambura kojoj u tamburaškom zboru pripada donekle uloga violončela iz gudačkog orkestra.
Čelo ponajviše izvodi basovu dionicu. Na čelu su dva para žica ugođenih u kvinti: G-d, pa opseg instrumenta seže od G do e1.
Dionica čela ispisuje se u violinskom ključu za oktavu više od realnog zvuka.
Čelović ( po tal. violoncello ) je oveća tambura. Pod trupom instrumenta, koji ima oblik gitare, nalaze se dva para metalnih žica, ugođenih u kvintama, počevši od tona c, pa je opseg instrumenta od c do c2. Dionica čelovića ispisuje se u violinskom ključu, ali za kvintu više. Tako da tonovi na instrumentu zvuče za kvintu dublje od zapisanih. U tamburaškom zboru čelović ima ulogu tenorske dionice, a upotrebljava se višestruko kao čelović I, II, III. Obično je u velikom tamburaškom zboru čelović III nešto veći od čelovića I i II. Njegova se dionica ispisuje u violinskom ključu, ali za oktavu više od realnog zvuka. 
|
||||||||||||||
| |||||||||||||||
