Magazin Dani su u nekoliko nastavaka objavili ekskluzivnu zivotnu ispovijest jednog od najboljih fudbalera sa prostora bivse Jugoslavije i vjerovatno najveceg fudbalskog strucnjaka iz BiH svih vremena. To je prica o skoro 50 godina istrajnosti i upornosti, prica o osebujnom karakteru jednog covjeka koji je, uprkos slavi i popularnosti, ostao, po svjedocenju svojih suvremenika i prijatelja, jednostavan, iskren i nenametljiv. Ispovijest Strausa sa Grbavice nije samo prica o usponu talentiranog sportiste: to je, prije svega, zbirka sjecanja covjeka koji se i u vremenima dobra i vremenima zla trudio ostati posten i prema sebi i prema drugima...

Pise: Ermin Cengic

Sipka i bubanj

PISATI O IVICI OSIMU UJEDNO JE I TESKO I OPASNO.
Tesko jer se radi o kom pleksnoj licnosti, potpuno atipicnoj za fudbalski svijet, covjeku koji izmice svakoj pojednostavljenoj definiciji i karakteru koji se ne moze uklopiti ni u jedan od poznatih psiholoskih kalupa. A opasno jer su o Strausu sa Grbavice, njegovom igrackom i trenerskom umijecu te zivotnim principima kojim se rukovodi van zelenih terena, ispisane stranice i stranice. Sa manje ili vise uspjeha i uz rijetke izuzetke koji su samo potvrdjivali pravilo, novinari su o Osimu pisali biranim rijecima. Obicno u superlativima koje Svabo, kako ga zovu prijatelji, nije nikada posebno volio, mada ih je zasluzivao. A rijetko kad poneko bi se prihvatio nezahvalnog posla pisane kritike nacina na koji je dirigovao timom. Bilo je i onih koji su zadirali u Osimovu privatnost sa dozom neobjasnjivog i iracionalnog cinizma i pakosti, vjerovatno pokusavajuci da pronadju "rupu" u besprijekornom Osimovom sistemu. To su bili oni koji ga nikada nisu shvatili.

Mada se ni o jednom covjeku ne moze suditi na osnovu fragmenata njegove zivotne storije, Osim se odazvao molbi da za Dane prica o svom zivotu i tako osvjezi sjecanja onim starijim na neke lijepe ali i teske trenutke izmedju dva rata na Balkanu. Takodjer, Osimova ispovijest ce onim mladjim otkriti ko je nesudjeni selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine, u neka sretnija, buduca vremena. O Osimu za Dane govore i neki od njegovih najblizih prijatelja i bivsih saradnika. Ipak, najrealniju sliku onoga ko je i sta je Straus sa Grbavice daje, vjerovatno, sam Ivica Osim. Ovo je njegova prica...

RAT I SJECANJA: Rodjen sam u Sarajevu, u Hrasnom, 1941. godine. Ja se ne mogu sjecati rata, ali samo iz prica se mogu sjetiti jednog zbjega zadnje ratne godine, gdje me mati povela i sacuvala i sebi i meni zivot. Neke bombe su pale u komsiluk i sve se razletilo, i mozda se sjecam samo toga da sam se nasao na zemlji od te detonacije, ali sve kroz neku maglu...

DJETINJSTVO UZ IMPROVIZACIJE: Moja privatna razmisljanja su takva, ali ne moraju biti ista kao i kod drugih i ne mora znaciti da su drugi to dozivjeli na isti nacin kao i ja. Svako moze da ima svoju interpretaciju tih godina, s tim da ako se sve interpretira sada pod nekim opterecenjem, politickim, vjerskim ili bilo kojim, onda to vise nije isto. I inace, citav zivot i taj period sam uvijek okretao na pozitivnu vise nego na negativnu stranu, mada, kada sad covjek procita i kada mu stariji ispricaju sta su prozivljavali, bilo je mnogo vise sansi i razloga da se stvari gledaju sa te negativne strane. Jer, kao dijete, smisljao si kako da nekog nadmudris, da napravis neku salu, da odes u pljacku voca, bavio se svim i svacim, improvizirao more stvari, i to pomogne covjeku kasnije u zivotu. I kada me pitas kakva je razlika izmedju tog vremena i danas, ova danasnja djeca nemaju mnogo prostora da dodaju nesto novo, da improviziraju. U ono doba bili smo, manje-vise, prepusteni sami sebi.

BOGATSTVO SIROTINJE: Danas su razlike u mogucnostima ljudi toliko velike da to bode oci i smeta. U doba mog djetinjstva to nije bilo tako, ili ja nisam poznavao ljude koji su zivjeli na taj nacin. Tamo gdje sam ja zivio i koga sam znao, to je bilo sve, manje-vise, isto. Ako je neko imao dva para cipela ili ako je imao svaki dan meso za rucak, ali i to se tesko moglo znati. Jedno je to sto smo se mi puno druzili, ali je kuca kao kuca, kao porodica, bila dosta zatvorena. I radi vaspitanja, finog vaspitanja i stida, tesko je bilo znati nesto o nekome. Isto kao sto se u danasnje doba ljudi koji su bogati, koji imaju para, zatvaraju u sebe i tesko se probiti u te krugove, iz nekih drugih razloga. Ondasnji razlog je bilo to sto je svako krio to svoje bogatstvo sirotinje. Svi smo, ako nista drugo, dobro glumili da nam je dobro mada smo znali da nije. Meni je, a vjerujem i ovim mojim drugovima, to djetinjstvo bilo lijepo, iako ja nisam imao prilike da negdje putujem. Najdalje sam isao do Kraljeve Sutjeske, jer sam tamo imao ujaka, i jednom na more, a to je bila avantura, kao da deset puta obidjem svijet. To su sve stvari koje su bile organizovane, koje je organizovao tadasnji Crveni krst. I moram priznati da je to bilo veliko.

Sto se tice materijalnih uslova, mozda smo mi imali i skucene zelje jer nismo imali kontakt sa nekim ko je bio toliko iznad nas da si mogao da pozelis i da budes ljubomoran. Bio sam u situaciji, kao i mnogi moji drugovi, da imam cipele ili nemam, da imam tasnu ili nemam. Ali sam imao i srecu da se majka trudila da proba sta moze, imao sam srecu da su oceva sestra i braca prije rata bili u Njemackoj i Belgiji pa kad se prva prilika ukazala, poslali su ponesto, tako da sam, kao vrlo mlad, imao priliku da dobijem jednu pravu fudbalsku loptu, imao sam sansu da pojedem pravu cokoladu, i to je, takodjer, bila velika stvar.

RODITELJI: Ipak, u to doba je najvaznije imati roditelje, jer je bilo mojih drugova koji su bili hendikepirani u tom smislu. A kada ti je neko roditelj, onda ne razmisljas o njegovim manama. Imao sam roditelje koje, kada gledam iz danasnje perspektive, vise cijenim jer su na razlicite nacine pokusavali da mi zivot naprave ugodnijim i ljepsim. S tim da su me, na elegantan nacin, gurali da nesto probam skolujuci se.

Moj otac je bio bravar, radio je u zeljeznickoj radioni, pa se razbolio. On je izuzetno svirao harmoniku, nije bio profesionalac, ali bi ponekad, iz ceifa, negdje isao da svira, pa se to onda i kompenzira, i tako se popunjavao neki vrlo tanki kucni budzet. Medjutim, ponos mu nije dozvoljavao da to preraste u posao. Majka je bila domacica, ali je bila jako drustveno aktivna, pri Socijalistickom savezu, Crvenom krstu, pri karitativnim organizacijama, a pred kraj zivota to je i kompenzirano, na neki nacin, Sestoaprilskom nagradom. Ona nije bila clan Partije pa da je zbog toga dobila tu nagradu - znaci, nije bila u pitanju tadasnja vlast. Ona je prije rata zavrsila i gimnaziju i neki kurs sivenja, i imala je nesto sto drugi tada nisu imali. Imao sam i baku, koja je bila Cehinja i zbog koje sam, mozda, imao i tu neku sirinu da nesto doznam o nekoj drugoj drzavi, nekoj drugoj vlasti...

DJETINJSTVO UZ PRUGU I INFORMBIRO: Svako ima neku svoju pricu iz djetinjstva. Recimo, kako se cumur bacao sa vagona kada bi prolazio kroz naselje, jer su komsije bili lozaci i masinovodje, svi se dogovore ne da se neko osteti, nego da se neko pomogne. Ipak, vanjska fasada je bila jedno, a tezak zivot - realnost. Svi su oni tesko radili u radioni, nosili na posao neku kanticu sa ruckom, a i obicno jaje je bilo preskupo. Recimo, placalo se kolacima, i kad prekopas nekome bastu - dobijes jednu gurabijicu. Bilo je tu nesreca, pogibija, Informbiroa... Moja mati je 1949, samo sto je spomenula Staljina u sali, zavrsila u zatvoru, a bila je noseca sa sestrom. Neko je to cuo, a svi zivjeli u strahu i mislili da ce im biti bolje ako nekog otkucaju. I onda niko nije znao sta je sa njom, stari je negdje otisao, ja ostao sam u kuci sa babom. I onda pet-sest dana tako prozivis... To su stvari koje ja nisam zaboravio i sve to ostavlja neke tragove.

HRASNO, KOMSILUK, BOGOMOLJE, SKOLA, LOPTA: Cinjenica je da sam dugo vremena zivio u jednom multinacionalnom kraju gdje nisam znao ko je ko i zasto se zove kako se zove, niti se o tome vodilo racuna. Ljudi su se cijenili po nekim drugim kvalitetima. Interesantno je da su u jednom trokutu velicine pticijeg leta, trokutu kojem je svaka stranica velicine 200-300 metara, bile tri razlicite bogomolje. Imao si priliku da vidis i osjetis, da, ako nista drugo, zapamtis datume koji su vazni za druge. Znaci, da imas spoznaju sta treba postovati kod drugih, bez obzira da li ti vjerujes ili ne vjerujes, bez karikiranja, jer smo svi bili u istoj situaciji. Ja sam bio u familiji koja je bila vise ateisticka, i mozda mi je to sad hendikep, ali ne vjerujem da jeste, jer moze biti i kvalitet, i to zato sto smatram da je svaka od ovih mogucih, bilo vjera ili stranaka, za mene neko ogranicenje. Cim neko ima neku stranku, on je sam sebe ogranicio. A ako imas i vjeru, isto tako si ogranicen na neki nacin jer ne prihvatas neke druge. Nemas onu slobodu da imas apsolutnu vjeru u ljude. To je mozda idealiziranje, ali je to tako za mene.

Isao sam u osnovnu skolu u Hrasnom, kod dzamije. Sljedeci dio osnovne skole sam nastavio u Novom Sarajevu, kod katolicke crkve. Gimnaziju sam nastavio, poslije cetiri prva razreda, kod stare zeljeznicke stanice. Tako sam zatvorio krug sto se tice bogomolja. A cetvrta crkva, to je ona fudbalska bogomolja, stadion. Dobar dio zivota se sastojao od te skole, u kojoj pokusavas nesto napraviti, takmicis se sa drugima, pokusavas roditelje uciniti ponosnim, onda strijepis kada mati ode na roditeljski, sta ce razrednica reci... Bio je veliki respekt i prema skoli i prema profesorima jer je to bila neka svjetlija staza od svega drugog. Tad je bila velika stvar uopste se i skolovati. Zajednicki smo sve prezivljavali, i taj strah od profesora i pokusaje da se profesori nadmudre, iako je svaki geg mogao znaciti da letis iz skole. Nije bilo knjiga, pa onda kad dobijes knjigu, recimo Branka Copica, da procitas za jednu noc, onda se skupi nas sedam-osam i jedan cita, a ostali spavaju. Onda se svi ujutro skupimo i sastavimo pricu.

Ucili smo, pa igrali, pa ucili, a moja mati se osjecala obaveznom da nam organizuje i jedno i drugo. Ucili smo po sat, a onda bi se iskakali oko kuce, pa bi onda opet nastavili sa ucenjem. I taj zivot te nauci kolektivnom razmisljanju, jer svako, sâm za sebe, nije imao dovoljno da bi se sam izolirao, ali svi zajedno smo imali neku sansu. Kad gledas to, onda je i logicno da smo igrali lopte. Jer sâm sa loptom se ne mozes igrati. Vec taj podatak da si i iznasao i igru koja te uvezuje i poistovjecuje i sa ulicom i skolom i razredom, i u zivotu ti daje neki put. Da covjek ne moze biti sebican, da ne moze biti egoista, mada je neko poslije otisao i na tu stranu.

MATEMATIKA: Matematika je bila uslov za dalje skolovanje, a ja sam cesto bio u poziciji da budem kao neki instruktor. A kad duze vrijeme sa nekim ucis, onda njegovi roditelji, da bi za svoje dijete napravili nesto vise, zadrze te na rucku. I to je vec bila neka vrsta "profesionalizma", to grebanje za rucak. Kasnije se desavalo i da mi kupe tene za takve stvari. Ja nisam na to pristajao, ali je to bila neka vrsta kompenzacije za trud kad neko prodje iz matematike. Da sam bio neki drugi, mogao sam to i instrumentalizirati. Ali ja nisam vodio racuna o tome. Jer tih godina, 1953, 1954, i otac se razbolio od tuberkuloze, a onda sam ja, da izbjegnem da idem kuci, spavao kod drugova i usput ih poducavao.

KAKO POCETI NAVIJATI ZA ZELJU: Sa "Zeljom" je prvi kontakt bio po inerciji. Isli smo se kupati na Kosevo pa smo usput gledali utakmice. A navijanje? Pa prevrne se u covjeku iz raznih razloga. Gledao sam utakmicu "Sarajevo" - "Zeljo", i "Sarajevo" je dobilo 6:1. Ta reakcija navijaca, to potcjenjivanje, nesto je prelomilo u meni, i onda sam rekao da cu navijati za "Zelju". Citav zivot mi je smetala necija prepotencija, potcjenjivanje drugih, ljudi koji ignorisu nesto drugo. Ima tu ono i da navijas za slabije i onda ostanes navijac citav zivot. Gledao sam "Zelju" i kod Tehnicke skole, na igralistu "6. april", i to tako sto smo virili kroz ogradu. Nismo, naravno, nikad mislili da mozemo igrati u "Zeljeznicaru". Tada je cijela logistika bila razradjena za svaku utakmicu, kako proci miliciju, kako proci redare i kako dzaba uci. Citava strategija: koga zrtvovati da ga ganjaju dok se ti provlacis. A onda su klubovi poceli preko novina da pozivaju, pa te raja pocne nagovarati da se prijavis, jer, ako nista drugo, dobit ces onu kartu da mozes uci da gledas utakmicu a da se ne bojis da ce te neko klepiti po ledjima.

KAKO POCETI IGRATI ZA ZELJU: Bilo mi je tada 14 godina, i igralo se pocesto i bos, na lesu, na pomocnom stadionu, na Grbavici. Pred maturu sam igrao sa prvim timom, pa sam i isao u neku saveznu skolu u Subotici. A imao sam srece i da sam bio oslobodjen mature. Abramovic je prvi koji je radio sa nama, on je i po profesiji bio pedagog. Sa njim smo i izasli iz juniora. Mene je nosio elan, ja tada nisam razmisljao da mogu da se razbolim, da mogu da se povrijedim. Nosilo me je to odusevljenje igrom, publikom, putovanjima. Prezivio sam i teskih trenutaka. Mene su iz "Zelje" "otjerali" zato sto sam kao junior zvizdao Pasicu zato sto sam imao utisak da nece da doda loptu Misi Smajlovicu, jer mu ovaj uzima primat i kao novi igrac mu moze uzeti popularnost. Meni se kao djetetu ucinilo da Pasic pokusava da Misu malo "stocira". Onda me Pasic otjerao iz kluba jer je dosao i rekao treneru: "Ovaj vise ne moze igrati." Tada su mi rekli da se malo umirim jer Pasic svakako prelazi u "Dinamo". Ali sa trenerima se nisam svadjao. Pa onda, 1959. sam jednom nogom skoro bio u "Pretisu", u Vogosci, jer su mi nudili stipendiju da igram za njih. Ali taj materijalni dio me nikada nije vodio, premda sam se kasnije iznenadio jer nisam ni znao da su vec 1962. poceli neki kontakti izmedju klubova. Pa mi kazu: "Produzi ugovor." A ti, neupucen, nemas menadzera i - pregovaras. I onda skontas da ti to pomaze u zivotu jer ti daje neku garanciju da mozes da kupis nesto majci, da mozes kupiti sto ili radio. To su enormne stvari bile u to vrijeme. Kasnije, 1964, dosao je prvi pravi ugovor, ali fudbal jos nije profesionaliziran.

FAKULTET I VOJSKA: Meni je upisivanje fakulteta pomoglo jedino u smislu cinjenice da imam indeks i da sam student, ali sam u startu osjetio da to dvoje, fudbal i fakultet, ne moze zajedno. Morao sam da procijenim i da elegantno odustanem, ali je majci bilo vrlo tesko. Kasnije, te dvije-tri godine studiranja su bile neko pokusavanje, mada sam ja znao da to nema veze. To je vise bilo zbog vojske. Iskreno, mene je bilo strah prekida i sluzenja vojske od godinu dana jer sam volio da igram. Poslije sam se razbolio i nisam ni otisao. Prakticno, nista nisam izbjegavao, nego sam jednostavno pokusavao da to odgodim.

Iako Osim ne iznosi detalje svog, parafrazirano, "polovicnog" studiranja, njegovi prijatelji kazu kako je na prvom ispitu studija matematike Ivica kod profesora Bajraktarevica dobio ocjenu devet, a s obzirom na njegovu sklonost i talenat za nauku, tvrde da bi, da se opredijelio za nastavak studija umjesto za fudbal, vjerovatno dogurao i do nekog univerzitetskog zvanja.

(Nastavit ce se)

Pored Ivice, koji je u "Zeljeznicarevom" dresu igrao od 1959. do 1970. godine, i Amara Osima, njegovog sina, koji je takodjer nekoliko godina uspjesno nastupao za prvi tim "Zelje" u prvenstvu bivse SFRJ te u poslijeratnom prvenstvu BiH, za "Zeljeznicar" je igrao jos jedan Osim. Naime, stric Ivice Osima, Eduard, nastupao je za "Zeljeznicar" u periodu od 1922. do 1929. godine.

Ivica i ja smo bili, ono sto se kaze, kao sipka i bubanj. Znamo se, maltene, otkad znamo da smo zivi, stanovali smo kuca do kuce, ganjali sve sportove zajedno, ne samo fudbal. Bilo smo dobra raja, iako je on bio malo mladji pa smo ga tretirali kao mladju raju, ali se i tada vidjelo da zna sa loptom. Bio je covjek koji se volio, a to je ostao i kasnije: pozeljan za drustvo. Ja sam nesto ranije od njega postao prvotimac, tako da je jednom, kao junior, skoro istjeran iz kluba zbog mene jer je sa rajom sa tribina zvizdao Pasicu koji je na jednoj trening-utakmici uzeo moj dres sa brojem 9. Odlaskom Stankovica i dolaskom Konjevoda na kormilo "Zelje" nas dvojica smo postali najjaci tandem u onoj jugoslavenskoj ligi. Bio je izvanredan tehnicar, ali je iluzorno sada nesto posebno govoriti o njegovim igrackim kvalitetima kad se sve zna.

Kao covjek je bio postojan, stabilan i realan, i kakav je bio prije, takav je i danas. Kada je dosao na celo strucnog staba "Zeljeznicara", bilo mi je drago da jedan takav covjek radi sa nama, a poznavajuci Svabu, nisam uopce sumnjao da bi se prihvatio takvog posla a da ga dovoljno ne poznaje. On je takav covjek da priznaje ono sto ne zna. Do tada je "Zeljo" igrao tvrdo, pravila se neka vjestacka disciplina, igraci su kaznjavani. Kod Osima je sve bilo dosta fleksibilnije, igraci su imali dosta slobode. Proces treninga je bio takav da se puno radilo sa loptom, ono sto igraci vole. Imali smo dosta uspjeha, ali za jedan veliki nedostajala nam je dlacica, malo sportske srece, da bi igrali u finalu Kupa UEFA. "Videoton"? Mislim i da smo bili neiskusni, da je preovladalo to neiskustvo i kod igraca i kod nas. Nismo ni takticki pogrijesili, ali smo mogli, recimo, opstrukcijom igre privesti tu utakmicu kraju... Zasto se Osim nije prihvatio funkcije selektora Reprezentacije BiH? Vjerovatno jer se dogovorio sa ljudima iz "Sturma" da ostane jos da radi, a on je takav covjek da radi na rijec, nece da se veze, vjeruje ljudima, i kad nesto kaze, onda stoji iza toga. On nije materijalista, ali vjerovatno mora da misli i na buducnost porodice. Osim toga, nije slucajno da ni drugi koji su vani nisu pristali. Treba doci u sredinu koja od tebe ocekuje cudo, i siguran plasman na Svjetsko prvenstvo. On nije budala i zna da sve to ne zavisi od jednog covjeka. Ali ja vjerujem da ce se on sigurno vratiti ovdje i da ce biti aktivan ili u reprezentaciji ili u "Zeljeznicaru". Trece solucije nema