BACK
Biblioteka- nazad

 
Biblioteka BLUEMANIA
   

SVI HEROJI NISU POD ZEMLJOM


IVICA OSIM VODIO JE "A" REPREZENTACIJU
Jugoslavije ukupno 53 puta. Od toga tri puta je sjedio na klupi zajedno sa Ivanom Toplakom. Prvi put 30. aprila 1986. u Brazilu, kada je reprezentacija bivse SFRJ porazena 4:2 od Brazila.

Prvi samostalni selektorski istup Osim je imao 29. oktobra iste godine u Splitu protiv Turske, a debitirao je pobjedom od 4:0. Do 25. marta 1992. i poraza reprezentacije drzave koja se raspadala, u Amsterdamu protiv Holandije od 2:0, kada je posljednji put vodio tim, Osim je kao selektor ucestvovao u 27 pobjeda, 10 nerijesenih utakmica i 16 poraza. U prijateljskim te kvalifikacionim utakmicama za evropsko i svjetsko prvenstvo, kao i na samom Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine, reprezentacija bivse drzave sa Osimom na celu sastajala sa Brazilom, SR Njemackom, Belgijom, Turskom, Engleskom, Austrijom, Sjevernom Irskom, SSSR-om, Italijom, Velsom, Republikom Irskom, Svicarskom, Spanijom, Skotskom, Francuskom, Kiprom, Grckom, Norveskom, Finskom, Poljskom, Holandijom, Kolumbijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Argentinom, Danskom, Farskim Ostrvima, Cehoslovackom i Svedskom. A posljednja godina Osimovog selektorskog rada protekla je i u znaku angazmana u beogradskom "Partizanu"...

TOPLAKOVA VEZA: U trenerskoj skoli sam imao dosta kontakata sa ljudima, a jedan od njih je bio sa Toplakom, koji je bio aktivan u selekcijama Jugoslavije. Preko njega sam dolazio u situaciju, istovremeno radeci u "Zeljeznicaru", da pomalo ulazim u selekcije, da radim sa mladima, sa olimpijskom reprezentacijom. Uslijedila su vec neka fina iskustva, recimo, zajednicki rad sa Toplakom na Olimpijadi 1984. u Los Angelesu.

BITI SELEKTOR U TMURNA VREMENA: Kad sam dolazio u reprezentaciju, bilo je slicno kao kad sam dolazio u "Zeljeznicar". Mislio sam da necu ostati duze od dva-tri mjeseca. Pogotovo sto sam bio prvi selektor koji je dolazio iz neke republike koja nije centar odlucivanja. Veliki je uspjeh bilo raditi u reprezentaciji i godinu-dvije, a ja sam radio sest. I da nije bilo ovog rata, meni su jos dok je Jugoslavija zajednicki funkcionisala, ponudili da produzim ugovor za sest godina, sto bi bio rekord za selektorsku poziciju. Moram reci, bez obzira sta ljudi mislili, da sam imao takav dogovor da mi se niko, izuzev najblizih saradnika, nije mijesao niti pokusavao da mijesa u posao. Dosta je dugo vladalo misljenje da je biti selektor bila, na neki nacin, i odskocna daska da odes vani, ali ni to vise nije bilo to. Ne moras biti selektor da bi otisao vani. To je bio jedan prestiz, isto kao sto je prestiz i danas, bez obzira sto se drzava podijelila, biti trener "Croatije", "Partizana", "Hajduka" ili "Zvijezde". Svi treneri koji kazu da nije - lazu. A biti selektor u ta vremena... Ja nisam politicar, ali sam osjecao kako je biti selektor jedne zemlje koja lagano ali sigurno nestaje. Kako sam poceo to osjecati? Pa to su bile neke sitnice kojima mozda nisam pridavao toliki znacaj. Recimo, igras u Splitu protiv Turaka, i publika vise navija za Turke nego za tebe. Mozda su ljudi naucili da se reprezentacija pravi po tome kako se gdje igra i kako se ko zove, da se pravi neki kompromis. I kad napravis nesto drugacije, ljudi misle da im tjeras inat, ignorises nekoga. Ja nisam imao tih opterecenja jer sam tako zivio... Tada su i igraci iz Bosne poceli igrati, ali, da me se krivo ne shvati, ja to nisam radio zato sto sam mislio da ce biti ovo sto je danas, pa da se nekom dodvoravam. A mogao bih da manipulisem tim. I kad su me kaznjavali, mogao sam reci da sam zrtva komunizma... Ali nije to to!

SAZRIJEVANJE, INAT I RASPAD: Ta reprezentacija je mogla i trebala vise. Imali smo tim koji je obecavao. A drzava se raspala prije nego sto je taj tim sazrio. Tim se pravio u hodu, ne eliminacijom nekih koji su bili neprikosnoveni, nego jednostavno, preko privikavanja ljudi na neka nova imena. Nazalost, reprezentacija nije klub pa da cesce radis sa njima, mada su oni vrlo solidno i kompaktno djelovali. Ja se nisam upustao u to sta ko od njih misli, a u njihovom medjusobnom ponasanju nije bilo nikakvih problema. Nijednog momenta ja nisam osjetio da ima nekih antagonizama izmedju, bez obzira sto su mnogi to pokusavali isprovocirati. To dokazuje i cinjenica da su oni ostali drugovi i poslije pocetka rata i da su igrali zajedno po klubovima. Izgleda da pare i interes mogu ljude da povezu, a ako ne i nesto vise.

Kad sam se prihvatio posla selektora, nisam htio da budem veci Jugosloven od Jugoslovena. Jednostavno sam razmisljao o tome da napravim neki tim, da postignem neki uspjeh, ali dodatno je bilo to da pokusam dati sansu nekome ko nije u prvom planu. Mnogo se pricalo o tome da postoje i neki koji su zasluzili da budu u reprezentaciji, ali nisu radi imena ili sto nemaju taj imidz, sto su iz manjih klubova ili zato sto to neko diriguje. To je bio mozda i neki mali inat ili licna zelja da pokazem sebi i drugima da to moze tako. Inat nije dobar savjetnik i niko ne bi imao pravo da se poigrava sa kvalitetom, ali da je to bilo u pitanju, oni bi mene sigurno sklonili.

CRNO-BIJELI SVIJET: Ja sam u nesretno vrijeme, po mene, dosao u "Partizan", zato sto se to ispolitiziralo. Ali fudbalski, ljudski gledano, i dan-danas, bez obzira na ovo sto se desilo i sto ti klubovi vise nemaju tu vaznost koju su imali, ja bih volio da vidim nekoga od trenera sa bivsejugoslovenskih prostora ko ne bi, iz sportskih razloga, prihvatio da bude trener jednog od klubova "velike cetvorke". Ne govorim o politickim razlozima. Mozda je malo nelogican taj put dolaska u "Partizan": prvo sam radio u reprezentaciji, da bih dosao u jedan od tih tzv. velikih klubova. Obicno bude obratno. Znam da nije bilo prijatno, ali mene je interesovao samo fudbal. Ja ne vidim sta bi jedan trener mogao vise pozeljeti, od ponasanja igraca, uprava, navijaci, novinari... Ja za tu godinu nisam dozivio da neko zvizne. A nismo nesto posebno igrali. Partizan je to vrlo korektno platio, ali ja zaista ne znam zasto su oni mene odabrali. Ruzno bi bilo da kazem da sam se osjecao nelagodno, da mi je nesto smetalo. Kretao sam se u takvom drustvu gdje sam i ja izbjegavao sve drugo osim fudbala. I vrlo rijetko smo dolazili u situaciju da pricamo o tim drugim stvarima.

OSTAVKA: "Ostavka je, ovako, najdirektnija stvar kad covjek kaze: odlazim i gotovo je. Opet vam kazem, a to sam vec ponovio, da ne vjerujem da mogu da idem, niti cu ici, ni u Firencu ni u Svedsku. Sve sto mogu da napravim, ovako ljudski, i ako me neko bude pitao, tu nema problema nikakvih, to je moj privatni gest, a vi ga mozete protumaciti kako hocete... To je neka moja licna odluka, a ja necu da govorim radi cega i da objasnjavam, jer vi to vrlo dobro znate. Ali ako nista drugo, i ono jedino sto mogu da ucinim za taj grad pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate sta se desava..." (Beograd, 23. maj 1992. godine, Osim na pres-konferenciji povodom ostavke na mjesto selektora reprezentacije SFRJ.)

RAT U BOSNI: Svi su se pomalo izvlacili, izdvajali i razmisljali o necem drugom. Bosna je bila neki faktor koji to smeta. Smeta, jer je pokazivao i Evropi i cijelom svijetu da to moze da funkcionise. Ako je to razlog onima koji su to razbili, onda je Bosna glavna drzava svijeta. A rat nije bio rat u klasicnom smislu. Rat je nesto drugo. Meni je to licilo na siledzijstvo. To ti je k'o u raji: onaj ko je jaci moze da istuce koga hoce, da maltretira koga hoce, da mu uzme sta hoce. Kad dodas jos i te primjese etnickih razmisljanja o svemu tome, etnicke razlike koje su oni koji su sve to zamislili mozda dugo gajili, ali su i dobro glumili. Za mene i moju generaciju, koja nije zivjela sa tim niti se tim bavila je neshvatljivo da se na toj osnovi moze ici toliko daleko. Niko nije toliko politicki neobrazovan da ne zna da ovdje imaju tri vjere... Onda se covjek sjeti svih onih krvavih ratova izmedju vjera, cak i u istoj vjeri, recimo u Irskoj, i da te male razlike izmedju vjera mogu toliko daleko da odvedu. To sto se desavalo, nije se mogao steci utisak da ljudi tretiraju ljude kao ljude. Jer ne moze se sve opravdati vjerom ili nacijom. Onda ti jedino objasnjenje dodje: ma, to je Balkan. Nazalost, mi smo uvijek mislili da smo civilizovaniji od drugih.

STRAH OD PONAVLJANJA: Moje razmisljanje nije bilo daleko od razmisljanja ljudi u Sarajevu. Koliko sam poslije doznao, ni u Sarajevu mnogo ljudi nije vjerovalo da je to tako ozbiljno. Vjerovatno je to bila neka prva i najvaznija greska u svemu. Niko nije bio spreman, niko nije vjerovao u to. A sad kad slusas, svi pricaju kako su oni znali sta neko drugi sprema. A ja vidim samo da, sa jedne strane, more normalnih ljudi nije znalo, i ako je mislilo da nesto zna - nije vjerovalo u to. A sa druge strane je to sto se toliko dugo pripremalo, programiralo. I ja se pitam sta je u tim ljudima, je li to cista zelja za vlascu, za imovinom... Desavalo se to i drugdje u svijetu, ali na ovako brutalan nacin, u moderna doba... A posto svi potezu proslost, i onda ako pogledas sta se desavalo ranije, onda se covjek pocne bojati. Bojati jer vidi da se stvari ponavljaju. Mada ovo sto se desilo, ja se pitam da li ljudi uopste mogu preboljeti, a ako uspiju, onda ce to biti dokaz da ima i zivih heroja, da svi heroji nisu pod zemljom.

ODLAZAK U ATINU: Kontakt je postojao vec duze vremena, "Panathinaikos" je nesto mijenjao, trazili su trenera. Predsjednik je dosao u kontakt sa mnom, mislim, preko "Crvene zvijezde". A i Zajec je bio dole, igrao je u "Panathinaikosu", pa je bio trener. Odmah sam znao da ce jezik biti problem. Ali bilo je ono: daj da idem. Bilo bi ruzno reci sada da je bilo ono "daj da idem pa cu u zPanathinaikos'", jer je ovaj klub zasluzio nekog boljeg trenera ako ja tako razmisljam. Mozda sam se malo zapitao sta cu sad kad sam dosao, s obzirom na neznanje jezika, ambicije kluba, na organizovanost, na uslove, broj navijaca. Kad smo razgovarali oko uslova, bili su vrlo korektni. To je prvi put da sam ja tako razgovarao jer i taj predsjednik valjda voli tako. Tu mi je Zajec pomogao, jer mi je to bio najtezi dio. Mozda sam po prvi put dosao u situaciju da budem profesionalac u tom poslu. Bio sam dok sam bio igrac, ali kao trener nisam znao sta to znaci. Bio je rat, imas obaveze, imas familiju, zenu, djecu, i vec si tamo, a oni su ovdje i ne znas sta ce biti kasnije. Zato sam pristao na te razgovore. Mozda bih ja pristao da radim pa sta bude, ali to ne ide tako u poslovnom svijetu.

NEMOC I STID: Tesko je bilo raditi i zivjeti sa ovim sto se desavalo ovdje. Zbog te nemoci, a nemocan bih bio i da sam ovdje, da nesto promijenis. Znas kad pocnes razmisljati k'o malo dijete, ono "da mi je biti kao Robin Hood". Time pokazujes sam sebi koliko si nemocan. Slati pakete? Ma, nije to. Jednostavno se pitas sta je, u iscekivanju da se desi nesto ruzno, a desava se svaki dan. I na kraju dodje do toga da te je sramota uopste pricati. Za vrijeme, a pogotovo poslije, stid te je zapoceti pricu o tome kad pomislis na one koji su sve to prezivjeli. Zivis izmedju tog razmisljanja da si nemocan, da si kriv sto si ziv, izmedju toga da trebas da radis, sa jedne strane, i da nisi tamo gdje se to desava, sa druge strane, iz objektivnih razloga, jer nisi se zatekao tamo. Moram biti posten pa reci: kada vec pocnes raditi, pada ti stosta na pamet. Svi bi se pitali sta bi da se vratis tog momenta u Sarajevo. Vjerovatno bi zivio kao i svi drugi. I u svim tim razmisljanjima ispadne da nisi stigao nigdje. Posto nisam ocekivao da ce tako nesto se desiti pa da svoje ponasanje i izjave usmjerim u tom smjeru, ne osjecam neku direktnu krivicu nizasto. Jer ljudi su stosta govorili, pogotovo na pocetku rata, mozda ti ljudi isto misle i danas, ali ja tu ne mogu nista.

PREZIVLJAVANJE OD SLAVE DO SLAVE: S jedne strane ti fudbal pomaze da prezivis, a s druge strane, to sto ja prezivljavam, to nije opravdanje jer mozda ne bih uspio postici nesto vise ni da nije bilo toga. Kad si profesionalac, ti pokusavas da radis i da zaboravis. Mada je i to neka vrsta izlaza: kada dozivis poraz, pa te kritikuju, a ti kazes: "Pa, jeste, to je tesko, ali ima i tezih stvari u zivotu..." I onda mozes reci i da si sretan i kad izgubis i da te otjeraju iz kluba, to je daleko manje od onoga sto se desava ovdje u Bosni. E, da li je taj izlaz ispravan u normalnom, profesionalnom odnosu prema klubu, to je sad drugo. Mada smo mi igrali solidno. Prvu godinu za bod nismo bili prvi, a osvojili smo kup. Drugu godinu smo solidno igrali. Medjutim, dodjes u sukob jer nemas rezultat, a tim je malo stariji. To je situacija u kojoj moras mijenjati, a "Panathinaikos" ne moze sebi dozvoliti da mijenja a da nema rezultata. I te godine smo bili drugi u prvenstvu, a pobijedili u kupu. Ali meni su dali nogu vec prije finala kupa. To je dobra strana svega toga, da ti se predsjednik elegantno zahvali. A moze se to nazvati i da "dobijes nogu u straznjicu". Rezultat je bio takav kakav je bio: bili smo drugi i finalisti kupa, ali mozda je to bilo i radi nekih privatnih stvari. Ja sam dugo i izdrzao. Kad ne znas jezik i to, "Panathinaikos" je opasna sredina. Imaju u Grckoj neke slave u toku godine, vjerski praznici, i to su kao neke etape za trenera. Kad prezivis trecu slavu, onda kao mozes da zivis mirno jos sest mjeseci, pa onda opet...

KRIK NA PUNOM STADIONU: To je period koji je mogao da bude normalan, ali je pomucen. Zivio sam od treninga do treninga, da ne mislim na ovo ovdje, a kad nisi na treningu i prestanes da mislis na fudbal, onda si pokusavao preko televizije, preko radija, preko najmanje mogucnosti da doznas sto vise o svemu tome. Da zivis od telefonskog kontakta sa nekim ko ti nema nista lijepo reci. Pa kad se uhvatis za telefonsku slusalicu, onda se pitas: "Sta cu sad?" Ja sam sliku o desavanjima u Bosni i Sarajevu imao vec po dolasku tamo, ali Grci kao Grci su imali naklonost prema ovima s druge strane. Tesko ih je ubjedjivati da stvari nisu takve. Ja sam i nekim novinarima govorio, ali znas kako je kad je nesto kontrolisano. To ti je kao krik na punom stadionu. Ostao sam u Grckoj jos mjesec dana nakon raskida sa "Panathinaikosom". Ali sam onda razmisljao kako ce se sve pretvoriti u neku borbu za opstanak, gdje cu morati mijenjati klub za klubom. A onda gubis ljudski. Mislio sam da je onda bolje da zavrsim sa Grckom u "Panathinaikosu". Bio sam u jednom od dva najveca grcka kluba, bio sam dio historije tog kluba gdje je radio jedan broj velikih trenera. Sve ostalo bi bilo krpanje.

(Nastavit ce se)

 

MILJAN MILJANIC, BIVSI SAVEZNI KAPITEN U REPREZENTACIJI SFRJ
I PREDSJEDNIK FUDBALSKOG SAVEZA JUGOSLAVIJE

VIZIONAR I COVJEK 21. VIJEKA

Ko njega pokusa objasniti, bit ce mu tesko. Ali, onaj ko hoce, lako ce ga prihvatiti. Osim je jedna od velikih vrijednosti u fudbalu. Mislim da je zasluzio da bude proucen na mnogo bolji nacin i da mnogi treneri vide put kako se nesto stvara. On nije cijenio ni vjezbu ni egzercir. On je najvise cijenio - igru. A za igru treba dusa. Osim je i u malim sredinama pokazao da zna napraviti velike stvari, i mislim da je bio veliki kao igrac, a jos veci kao strucnjak-vizionar. On je u svom "Zeljeznicaru", klubu koji nije kupovao i nije prodavao igrace, napravio tim koji je imao svoju igru. Tu istu igru je napravio i kao trener mlade reprezentacije na Olimpijadi. On je svoje opredjeljenje u fudbalu prakticno realizovao u praksi, tako da, kada je postao selektor, svi su vidjeli da on nije klasican selektor, da nije predstavnik klasicne metodologije, nego da ima jedan drugaciji pristup. On je to i razradjivao i usavrsavao, bio vizionar. Ja ovo ne govorim da bih ga hvalio, nego zato sto mislim da je to moj dug da kazem jednu istinu. Istinu o situaciji u kojoj su svi htjeli da budu selektori, a ja sam se najzad opredijelio za Svabu, sa kojim nikakvo posebno licno prijateljstvo nisam imao osim tog sportskog prijateljstva. Nije bilo nikakve protekcije niti naklonosti, nego moje opredjeljenje da on to treba da radi jer on je shvatio kuda fudbal ide dalje. On je najjaci covjek bio kad je bio na terenu...

Vrhunac nepravde je bio onda kad mu je pripisano nesto sto mu je mnogo smetalo. To je bila jedna besmislena, losa informacija koja se pretvorila u kompromitovanje jednog covjeka: vi to znate, onda kad su ga proglasili da je popio 10-15 flasa viskija. To je bio jedan novinar sa losom namjerom, sa pakosnim idejama i to je bila jedna fama koja je prokruzila Evropom i svijetom jer je to bilo za vrijeme Svjetskog prvenstva. Ta fama mu je dosta smetala za one koji ga ne znaju...

Ja mu nikada nisam bio prepreka. Jednom sam se samo umijesao kada je dosla jedna serija neuspjeha i kada su svi trazili njegovu smjenu, pa sam stao u njegovu odbranu. Svabo je bio na to osjetljiv, a tesko mu je bilo tada, medjutim, to nije dolazilo u obzir jer je dobio sva priznanja kad je bilo najgore. Podigao je reprezentaciju i ugled, i da je bilo malo sportske srece, Jugoslavija bi igrala najmanje finale.

Inace, ne samo njemu nego nikome se nisam mijesao u posao... Kada je davao ostavku, svi smo plakali. Svabo je covjek Sarajeva. Covjek koji voli grad, ljude, Sarajevo, i on je to dozivio najteze sto je mogao da dozivi. Svabo je i covjek koji je volio reprezentaciju, Jugoslaviju, ali on tu nije mogao, on se mucio i to je bio najtezi trenutak. Posle su mu suze od muke... O Osimu se ne moze razgovarati preko koljena. On je vrlo osjetljiv i rafiniran. On prepoznaje. Nije opterecen mas-medijima, niti voli da im sluzi, ali itekako zna da plasira svoje stavove. On je po potencijalu bio covjek 21. vijeka, samo nije imao sve uslove da to bude, i pripadalo mu je mjesto u klubu u kome sam i ja nekad radio - "Realu" iz Madrida. On je bio za te visine i to su mu neljudi sprijecili. A njegovi pogledi i principi su skola kako treba da se radi.

 

VELIMIR ZAJEC, BIVSI IGRAC DINAMA (ZAGREB)
PRINCIPIJELAN I KVALITETAN

Mislim da je on covjek koji nogomet poznaje u dusu. Nije okovan nikakvim kompleksima, i kroz svoj rad i u "Zeljeznicaru" i u reprezentaciji i u "Panathinaikosu" i u "Sturmu" je dokazao da je jedan od najboljih evropskih trenera. Kada je Osim dolazio u "Panathinaikos", ljudi koji vode taj klub su trazili trenera sa kojim ce suradjivati na jednu duzu stazu i, s obzirom da sam tada imao jednu savjetnicku funkciju tamo, ja sam preporucio Ivicu. Mislim da je on tada pokazao svoju principijelnost u radu u tom klubu jer je zadrzao svoj stav. Poznato je da Grci zele dosta utjecati na momcad, da se predsjednici vole igrati i vole nogomet. Tako je u jednom konkretnom slucaju Argentinca Borellija, koji je doveden kao nekakvo pojacanje, Osim, bez obzira na neka druga razmisljanja, forsirao svoj nacin igre, a tu mu Borelli nije pasao. Tako je, i po cijenu da se razidje sa "Panathinaikosom", on zadrzao svoj stav. Mislim da je to principijelno, i sam taj podatak govori i o tome koliko je kvalitetan.

SA LOPTOM SE... | IGRAC IMA PRAVO DA MISLI | TERET MALOG KLUBA| ... | HRABROST JE OSTATI


DANI home page

Objavljeno u broju 145 DANA, 10. MART / OŽUJAK 2000.

home | historija | rezultati | arhiv | multimedija | linkovi | utisci

produced by Zvrk Production - Sarajevo, B&H 1998-