IVICA OSIM VODIO JE "A"
REPREZENTACIJU
Jugoslavije ukupno 53 puta. Od toga tri puta je
sjedio na klupi zajedno sa Ivanom Toplakom. Prvi
put 30. aprila 1986. u Brazilu, kada je reprezentacija
bivse SFRJ porazena 4:2 od Brazila.
Prvi samostalni selektorski istup Osim je imao 29.
oktobra iste godine u Splitu protiv Turske, a debitirao
je pobjedom od 4:0. Do 25. marta 1992. i poraza
reprezentacije drzave koja se raspadala, u Amsterdamu
protiv Holandije od 2:0, kada je posljednji put vodio
tim, Osim je kao selektor ucestvovao u 27 pobjeda, 10
nerijesenih utakmica i 16 poraza. U prijateljskim te
kvalifikacionim utakmicama za evropsko i svjetsko
prvenstvo, kao i na samom Svjetskom prvenstvu u Italiji
1990. godine, reprezentacija bivse drzave sa Osimom na
celu sastajala sa Brazilom, SR Njemackom, Belgijom,
Turskom, Engleskom, Austrijom, Sjevernom Irskom,
SSSR-om, Italijom, Velsom, Republikom Irskom,
Svicarskom, Spanijom, Skotskom, Francuskom, Kiprom,
Grckom, Norveskom, Finskom, Poljskom, Holandijom,
Kolumbijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Argentinom,
Danskom, Farskim Ostrvima, Cehoslovackom i Svedskom. A
posljednja godina Osimovog selektorskog rada protekla je
i u znaku angazmana u beogradskom
"Partizanu"...
TOPLAKOVA VEZA: U trenerskoj skoli sam imao
dosta kontakata sa ljudima, a jedan od njih je bio sa
Toplakom, koji je bio aktivan u selekcijama Jugoslavije.
Preko njega sam dolazio u situaciju, istovremeno radeci
u "Zeljeznicaru", da pomalo ulazim u
selekcije, da radim sa mladima, sa olimpijskom
reprezentacijom. Uslijedila su vec neka fina iskustva,
recimo, zajednicki rad sa Toplakom na Olimpijadi 1984. u
Los Angelesu.
BITI SELEKTOR U TMURNA VREMENA: Kad sam
dolazio u reprezentaciju, bilo je slicno kao kad sam
dolazio u "Zeljeznicar". Mislio sam da necu
ostati duze od dva-tri mjeseca. Pogotovo sto sam bio
prvi selektor koji je dolazio iz neke republike koja
nije centar odlucivanja. Veliki je uspjeh bilo raditi u
reprezentaciji i godinu-dvije, a ja sam radio sest. I da
nije bilo ovog rata, meni su jos dok je Jugoslavija
zajednicki funkcionisala, ponudili da produzim ugovor za
sest godina, sto bi bio rekord za selektorsku poziciju.
Moram reci, bez obzira sta ljudi mislili, da sam imao
takav dogovor da mi se niko, izuzev najblizih saradnika,
nije mijesao niti pokusavao da mijesa u posao. Dosta je
dugo vladalo misljenje da je biti selektor bila, na neki
nacin, i odskocna daska da odes vani, ali ni to vise
nije bilo to. Ne moras biti selektor da bi otisao vani.
To je bio jedan prestiz, isto kao sto je prestiz i
danas, bez obzira sto se drzava podijelila, biti trener
"Croatije", "Partizana",
"Hajduka" ili "Zvijezde". Svi
treneri koji kazu da nije - lazu. A biti selektor u ta
vremena... Ja nisam politicar, ali sam osjecao kako je
biti selektor jedne zemlje koja lagano ali sigurno
nestaje. Kako sam poceo to osjecati? Pa to su bile neke
sitnice kojima mozda nisam pridavao toliki znacaj.
Recimo, igras u Splitu protiv Turaka, i publika vise
navija za Turke nego za tebe. Mozda su ljudi naucili da
se reprezentacija pravi po tome kako se gdje igra i kako
se ko zove, da se pravi neki kompromis. I kad napravis
nesto drugacije, ljudi misle da im tjeras inat,
ignorises nekoga. Ja nisam imao tih opterecenja jer sam
tako zivio... Tada su i igraci iz Bosne poceli igrati,
ali, da me se krivo ne shvati, ja to nisam radio zato
sto sam mislio da ce biti ovo sto je danas, pa da se
nekom dodvoravam. A mogao bih da manipulisem tim. I kad
su me kaznjavali, mogao sam reci da sam zrtva
komunizma... Ali nije to to!
SAZRIJEVANJE, INAT I RASPAD: Ta reprezentacija
je mogla i trebala vise. Imali smo tim koji je obecavao.
A drzava se raspala prije nego sto je taj tim sazrio.
Tim se pravio u hodu, ne eliminacijom nekih koji su bili
neprikosnoveni, nego jednostavno, preko privikavanja
ljudi na neka nova imena. Nazalost, reprezentacija nije
klub pa da cesce radis sa njima, mada su oni vrlo
solidno i kompaktno djelovali. Ja se nisam upustao u to
sta ko od njih misli, a u njihovom medjusobnom ponasanju
nije bilo nikakvih problema. Nijednog momenta ja nisam
osjetio da ima nekih antagonizama izmedju, bez obzira
sto su mnogi to pokusavali isprovocirati. To dokazuje i
cinjenica da su oni ostali drugovi i poslije pocetka
rata i da su igrali zajedno po klubovima. Izgleda da
pare i interes mogu ljude da povezu, a ako ne i nesto
vise.
Kad sam se prihvatio posla selektora, nisam htio da
budem veci Jugosloven od Jugoslovena. Jednostavno sam
razmisljao o tome da napravim neki tim, da postignem
neki uspjeh, ali dodatno je bilo to da pokusam dati
sansu nekome ko nije u prvom planu. Mnogo se pricalo o
tome da postoje i neki koji su zasluzili da budu u
reprezentaciji, ali nisu radi imena ili sto nemaju taj
imidz, sto su iz manjih klubova ili zato sto to neko
diriguje. To je bio mozda i neki mali inat ili licna
zelja da pokazem sebi i drugima da to moze tako. Inat
nije dobar savjetnik i niko ne bi imao pravo da se
poigrava sa kvalitetom, ali da je to bilo u pitanju, oni
bi mene sigurno sklonili.
CRNO-BIJELI SVIJET: Ja sam u nesretno vrijeme,
po mene, dosao u "Partizan", zato sto se to
ispolitiziralo. Ali fudbalski, ljudski gledano, i
dan-danas, bez obzira na ovo sto se desilo i sto ti
klubovi vise nemaju tu vaznost koju su imali, ja bih
volio da vidim nekoga od trenera sa bivsejugoslovenskih
prostora ko ne bi, iz sportskih razloga, prihvatio da
bude trener jednog od klubova "velike
cetvorke". Ne govorim o politickim razlozima. Mozda
je malo nelogican taj put dolaska u
"Partizan": prvo sam radio u reprezentaciji,
da bih dosao u jedan od tih tzv. velikih klubova. Obicno
bude obratno. Znam da nije bilo prijatno, ali mene je
interesovao samo fudbal. Ja ne vidim sta bi jedan trener
mogao vise pozeljeti, od ponasanja igraca, uprava,
navijaci, novinari... Ja za tu godinu nisam dozivio da
neko zvizne. A nismo nesto posebno igrali. Partizan je
to vrlo korektno platio, ali ja zaista ne znam zasto su
oni mene odabrali. Ruzno bi bilo da kazem da sam se
osjecao nelagodno, da mi je nesto smetalo. Kretao sam se
u takvom drustvu gdje sam i ja izbjegavao sve drugo osim
fudbala. I vrlo rijetko smo dolazili u situaciju da
pricamo o tim drugim stvarima.
OSTAVKA: "Ostavka je, ovako,
najdirektnija stvar kad covjek kaze: odlazim i gotovo
je. Opet vam kazem, a to sam vec ponovio, da ne vjerujem
da mogu da idem, niti cu ici, ni u Firencu ni u Svedsku.
Sve sto mogu da napravim, ovako ljudski, i ako me neko
bude pitao, tu nema problema nikakvih, to je moj
privatni gest, a vi ga mozete protumaciti kako hocete...
To je neka moja licna odluka, a ja necu da govorim radi
cega i da objasnjavam, jer vi to vrlo dobro znate. Ali
ako nista drugo, i ono jedino sto mogu da ucinim za taj
grad pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a
znate sta se desava..." (Beograd, 23. maj
1992. godine, Osim na pres-konferenciji povodom ostavke
na mjesto selektora reprezentacije SFRJ.)
RAT U BOSNI: Svi su se pomalo izvlacili,
izdvajali i razmisljali o necem drugom. Bosna je bila
neki faktor koji to smeta. Smeta, jer je pokazivao i
Evropi i cijelom svijetu da to moze da funkcionise. Ako
je to razlog onima koji su to razbili, onda je Bosna
glavna drzava svijeta. A rat nije bio rat u klasicnom
smislu. Rat je nesto drugo. Meni je to licilo na
siledzijstvo. To ti je k'o u raji: onaj ko je jaci moze
da istuce koga hoce, da maltretira koga hoce, da mu uzme
sta hoce. Kad dodas jos i te primjese etnickih
razmisljanja o svemu tome, etnicke razlike koje su oni
koji su sve to zamislili mozda dugo gajili, ali su i
dobro glumili. Za mene i moju generaciju, koja nije
zivjela sa tim niti se tim bavila je neshvatljivo da se
na toj osnovi moze ici toliko daleko. Niko nije toliko
politicki neobrazovan da ne zna da ovdje imaju tri
vjere... Onda se covjek sjeti svih onih krvavih ratova
izmedju vjera, cak i u istoj vjeri, recimo u Irskoj, i
da te male razlike izmedju vjera mogu toliko daleko da
odvedu. To sto se desavalo, nije se mogao steci utisak
da ljudi tretiraju ljude kao ljude. Jer ne moze se sve
opravdati vjerom ili nacijom. Onda ti jedino objasnjenje
dodje: ma, to je Balkan. Nazalost, mi smo uvijek mislili
da smo civilizovaniji od drugih.
STRAH OD PONAVLJANJA: Moje razmisljanje nije
bilo daleko od razmisljanja ljudi u Sarajevu. Koliko sam
poslije doznao, ni u Sarajevu mnogo ljudi nije vjerovalo
da je to tako ozbiljno. Vjerovatno je to bila neka prva
i najvaznija greska u svemu. Niko nije bio spreman, niko
nije vjerovao u to. A sad kad slusas, svi pricaju kako
su oni znali sta neko drugi sprema. A ja vidim samo da,
sa jedne strane, more normalnih ljudi nije znalo, i ako
je mislilo da nesto zna - nije vjerovalo u to. A sa
druge strane je to sto se toliko dugo pripremalo,
programiralo. I ja se pitam sta je u tim ljudima, je li
to cista zelja za vlascu, za imovinom... Desavalo se to
i drugdje u svijetu, ali na ovako brutalan nacin, u
moderna doba... A posto svi potezu proslost, i onda ako
pogledas sta se desavalo ranije, onda se covjek pocne
bojati. Bojati jer vidi da se stvari ponavljaju. Mada
ovo sto se desilo, ja se pitam da li ljudi uopste mogu
preboljeti, a ako uspiju, onda ce to biti dokaz da ima i
zivih heroja, da svi heroji nisu pod zemljom.
ODLAZAK U ATINU: Kontakt je postojao vec duze
vremena, "Panathinaikos" je nesto mijenjao,
trazili su trenera. Predsjednik je dosao u kontakt sa
mnom, mislim, preko "Crvene zvijezde". A i Zajec
je bio dole, igrao je u "Panathinaikosu", pa
je bio trener. Odmah sam znao da ce jezik biti problem.
Ali bilo je ono: daj da idem. Bilo bi ruzno reci sada da
je bilo ono "daj da idem pa cu u
zPanathinaikos'", jer je ovaj klub zasluzio nekog
boljeg trenera ako ja tako razmisljam. Mozda sam se malo
zapitao sta cu sad kad sam dosao, s obzirom na neznanje
jezika, ambicije kluba, na organizovanost, na uslove,
broj navijaca. Kad smo razgovarali oko uslova, bili su
vrlo korektni. To je prvi put da sam ja tako razgovarao
jer i taj predsjednik valjda voli tako. Tu mi je Zajec
pomogao, jer mi je to bio najtezi dio. Mozda sam po prvi
put dosao u situaciju da budem profesionalac u tom
poslu. Bio sam dok sam bio igrac, ali kao trener nisam
znao sta to znaci. Bio je rat, imas obaveze, imas
familiju, zenu, djecu, i vec si tamo, a oni su ovdje i
ne znas sta ce biti kasnije. Zato sam pristao na te
razgovore. Mozda bih ja pristao da radim pa sta bude,
ali to ne ide tako u poslovnom svijetu.
NEMOC I STID: Tesko je bilo raditi i zivjeti
sa ovim sto se desavalo ovdje. Zbog te nemoci, a nemocan
bih bio i da sam ovdje, da nesto promijenis. Znas kad
pocnes razmisljati k'o malo dijete, ono "da mi je
biti kao Robin Hood". Time pokazujes sam sebi
koliko si nemocan. Slati pakete? Ma, nije to.
Jednostavno se pitas sta je, u iscekivanju da se desi
nesto ruzno, a desava se svaki dan. I na kraju dodje do
toga da te je sramota uopste pricati. Za vrijeme, a
pogotovo poslije, stid te je zapoceti pricu o tome kad
pomislis na one koji su sve to prezivjeli. Zivis izmedju
tog razmisljanja da si nemocan, da si kriv sto si ziv,
izmedju toga da trebas da radis, sa jedne strane, i da
nisi tamo gdje se to desava, sa druge strane, iz
objektivnih razloga, jer nisi se zatekao tamo. Moram
biti posten pa reci: kada vec pocnes raditi, pada ti
stosta na pamet. Svi bi se pitali sta bi da se vratis
tog momenta u Sarajevo. Vjerovatno bi zivio kao i svi
drugi. I u svim tim razmisljanjima ispadne da nisi
stigao nigdje. Posto nisam ocekivao da ce tako nesto se
desiti pa da svoje ponasanje i izjave usmjerim u tom
smjeru, ne osjecam neku direktnu krivicu nizasto. Jer
ljudi su stosta govorili, pogotovo na pocetku rata,
mozda ti ljudi isto misle i danas, ali ja tu ne mogu
nista.
PREZIVLJAVANJE OD SLAVE DO SLAVE: S jedne
strane ti fudbal pomaze da prezivis, a s druge strane,
to sto ja prezivljavam, to nije opravdanje jer mozda ne
bih uspio postici nesto vise ni da nije bilo toga. Kad
si profesionalac, ti pokusavas da radis i da zaboravis.
Mada je i to neka vrsta izlaza: kada dozivis poraz, pa
te kritikuju, a ti kazes: "Pa, jeste, to je tesko,
ali ima i tezih stvari u zivotu..." I onda mozes
reci i da si sretan i kad izgubis i da te otjeraju iz
kluba, to je daleko manje od onoga sto se desava ovdje u
Bosni. E, da li je taj izlaz ispravan u normalnom,
profesionalnom odnosu prema klubu, to je sad drugo. Mada
smo mi igrali solidno. Prvu godinu za bod nismo bili
prvi, a osvojili smo kup. Drugu godinu smo solidno
igrali. Medjutim, dodjes u sukob jer nemas rezultat, a
tim je malo stariji. To je situacija u kojoj moras
mijenjati, a "Panathinaikos" ne moze sebi
dozvoliti da mijenja a da nema rezultata. I te godine
smo bili drugi u prvenstvu, a pobijedili u kupu. Ali
meni su dali nogu vec prije finala kupa. To je dobra
strana svega toga, da ti se predsjednik elegantno
zahvali. A moze se to nazvati i da "dobijes nogu u
straznjicu". Rezultat je bio takav kakav je bio:
bili smo drugi i finalisti kupa, ali mozda je to bilo i
radi nekih privatnih stvari. Ja sam dugo i izdrzao. Kad
ne znas jezik i to, "Panathinaikos" je opasna
sredina. Imaju u Grckoj neke slave u toku godine,
vjerski praznici, i to su kao neke etape za trenera. Kad
prezivis trecu slavu, onda kao mozes da zivis mirno jos
sest mjeseci, pa onda opet...
KRIK NA PUNOM STADIONU: To je period koji je
mogao da bude normalan, ali je pomucen. Zivio sam od
treninga do treninga, da ne mislim na ovo ovdje, a kad
nisi na treningu i prestanes da mislis na fudbal, onda
si pokusavao preko televizije, preko radija, preko
najmanje mogucnosti da doznas sto vise o svemu tome. Da
zivis od telefonskog kontakta sa nekim ko ti nema nista
lijepo reci. Pa kad se uhvatis za telefonsku slusalicu,
onda se pitas: "Sta cu sad?" Ja sam sliku o
desavanjima u Bosni i Sarajevu imao vec po dolasku tamo,
ali Grci kao Grci su imali naklonost prema ovima s druge
strane. Tesko ih je ubjedjivati da stvari nisu takve. Ja
sam i nekim novinarima govorio, ali znas kako je kad je
nesto kontrolisano. To ti je kao krik na punom stadionu.
Ostao sam u Grckoj jos mjesec dana nakon raskida sa
"Panathinaikosom". Ali sam onda razmisljao
kako ce se sve pretvoriti u neku borbu za opstanak, gdje
cu morati mijenjati klub za klubom. A onda gubis
ljudski. Mislio sam da je onda bolje da zavrsim sa
Grckom u "Panathinaikosu". Bio sam u jednom od
dva najveca grcka kluba, bio sam dio historije tog kluba
gdje je radio jedan broj velikih trenera. Sve ostalo bi
bilo krpanje.
(Nastavit ce se)
|