Pise: Ermin Cengic

COVJEK KOJI VODI BRIGU

AUSTRIJA ZEMLJA TESKA...: Tada sam poceo razmisljati kako dalje: da li da se opustim ili da nastavim raditi. Razmisljao sam kako je Graz blizu, kako znam jezik malo bolje, kako je izazov da radim sa jednim malim timom. Finansijski dio nije bio ni bitan jer smo se dogovorili za sekundu. Covjek i zavoli to, pa zagrizes i pitas se dokle ce. Dodjes u situaciju i da odes, pa te pitaju sto ne ides, pa sto ostajes... Kazu mi da treba biti hrabar pa otici, a ja kazem: onda sam kukavica. Mislim da je, kad nesto napravis u nekom klubu, jos veca hrabrost ostati pa pretrpjeti, ako treba, ono sto nece biti kako je bilo. Jer nije to velika pamet – kad sam poslije prve titule, pa cak i poslije prve godine, kada smo bili drugi, a niko nije vjerovao da taj tim to moze – da sve pripisem sebi, da profitiram i odem. Pa sam ostao sa izazovom da moze biti bolje, pa je bilo bolje. A ja ne vjerujem da mozemo jos bolje, mada ljudski moras vjerovati. Ja sam imao priliku da odem, ali sam se razmisljao: gdje god da odem, opet je jovo-nanovo. A vrijeme je postalo vrlo skupo na Zapadu i nemas ga vise. Imao sam srecu da sam u “Sturmu” dobio neku vremensku marzu da radim. Na pocetku smo bili solidni, pa onda pri vrhu, pa onda i kad smo pali, vidjelo se da mozemo. Tako zivim cijelo vrijeme, ali dokle? Jer treba prezivjeti i kad pocnemo padati. Sta bi bilo kad bi se svi ubijali kad su na vrhuncu moci, ljepote, slave, i da nemaju petlje i hrabrosti da prihvate i ovaj drugi dio? Ja nisam razmisljao na taj nacin i uvijek ce biti u pravu ovi sto mi kazu da trebam otici, ali ja sam to vec apsolvirao.

VELIKI KLUB – VELIKA BRIGA: Ja ne vjerujem puno u ove promjene tokom sezone. Kazu da mogu biti psiholoski pozitivne kao sok za igrace. Ali i ne moraju. To novinarima odgovara kad se negdje promijeni trener pa se igra bolje. Ali je daleko veci postotak slucajeva da ekipa igra slabo i kad se promijeni trener, samo sto mediji ne pisu o tome. A to je logicno jer promjena nije nista donijela. A kad imas priliku da vise vremena dobijes, da razmislis gdje da odes, u neki veci klub, ja razmisljam ovako: pristat je lako, ali, kad pristanes, obicno dodjes u situaciju da se pitas “sta sad?". Jer, moze ti odgovarati i ime i imidz kluba, ali se to u jednom trenutku, za mene, moze pretvoriti u teret. Za mene je to obaveza. Ipak moras nesto opravdati, a niko ti ne garantuje da ce tvoj nacin rada donijeti rezultat. Jer tu nema prastanja, nema vremena, vrijeme je preskupo. I ovdje je izazov kada smo po drugi put postali prvaci, pa se kvalifikovali za Ligu sampiona, i zapitali se da li smo limitirani.

NEKA SVI IGRAJU SVE: Treneri kad dolaze u novi klub, onda mijenjaju sistem igre, raspored igraca. Onda se proba promijeniti jedno dva igraca. Mijenjanjem rasporeda igraca postize se neki efekat. Ali ja sam pristalica toga da bi igraci trebali da prave situaciju po svojim mogucnostima. Izuzev velikih klubova gdje se moze dozvoliti luksuz da trener, kad dodje i zatrazi formaciju 4-4-2, a ekipa to ne moze da igra, odmah trazi da se dovede cetiri-pet novih igraca. Ja kad bih i bio u toj situaciji, ne bih trazio igrace za taj sistem, nego za neki univerzalni sistem koji je utopija, a to je da svi igraju. Od kada sam se poceo baviti ovim poslom, ideja vodilja je bila sistem gdje svi igraju. Sigurno, sa obavezom samodiscipline ili kolektivne discipline, gdje treba znati da se treba i braniti. Trazis, u najmanju ruku, ako ne univerzalnost, a ono polivalentnost svih igraca. I da aktivno ucestvuju u svakom dijelu igre, bez obzira sto su neki malo jaci u nekim dijelovima. Tesko je imati tim gdje svi mogu sve, ali da ti je to neka ideja, da se priblizavas tome, to je nesto sto me vodi. Prakticno, gdje god da dodjem, ja nisam imao potrebe da sebe mijenjam. Mislim da to i igracima odgovara, jer oni koji znaju da igraju, nista im ne mijenjas, samo im dodajes jos vise slobode, a oni koji su obicno bili igraci zadatka, dobijaju na vaznosti i pocinju da ucestvuju. To nisam ja izmislio, to vec postoji. Koliko pratim danasnji fudbal, to je trend. I u "Zelji", i u reprezentaciji, i u “Partizanu", i u "Panathinaikosu", i u “Sturmu", nikad se nisam opterecavao nekom taktikom. U principu, mene je uvijek interesovala konstrukcija, a ne destrukcija.

PREDRASUDA O OSIMU: Nije istina da forsiram tzv. igrace zadatka, "vodonose". Onog momenta kad igraci koji budu najvise znali budu i trcali kao ovi, onda nemam nikakvih dilema. A tih je sve vise u dobrim klubovima. Uzmite “Barcelonu” i vidjet cete da te uloge “vodonose” nema, bez obzira sto tu ulogu igra Cocu ili Enrique, koji su izuzetni igraci. Mi smo imali igracku kulturu i nasa razmisljanja su isla u tom pravcu da imamo one koji trce i one koji misle, a to je, nazalost, naopako. I ja sam igrao na slican nacin, ali nikad nisam mislio da je to dobro. Medjutim, ako se covjek bavi malo matematikom, onda pokusava da kombinuje i kompenzira, pa ove koji su “umjetnici” tjera da malo vise trce, a ove koji su do tada bili samo trkaci, pokusava da pogura da budu inventivniji. Znaci, priblizavas jedne drugima. Sa tendencijom, naravno, da ove koji su tehnicki slabiji priblizavas ovima koji su gore.

BALKANSKI MENTALITET U FUDBALU: Moze se uticati na to. Svi kazu kad nam igraci odu vani, da se ponasaju drugacije. Problem je kad su zajedno. Treba malo insistirati. Zivot ide u tom pravcu, i ako nam ovo nije skola, ne znam sta nam moze biti.

SVJETSKI TRENDOVI: Kad covjek gleda tradiciju, Evropu i Juznu Ameriku, pitanje je sta je tradicija, a sta objektivno stanje. Sta su ekonomske, medijske mogucnosti, jednih i drugih, a sta su mogucnosti ovih koji dolaze: Kineza, Japanaca, Korejaca, centralnoafrickih zemalja, recimo. Timova koji mozda nemaju dovoljno samokontrole da iskoriste te prednosti koje imaju na fizickom planu, jer su prilagodjeniji toj igri nego Evropljani. A ne koriste ih radi svog mentalnog sklopa. Ne da su glupi ili zaostali, nego jednostavno ne razmisljaju na taj nacin. I Evropa i Juzna Amerika ce morati da razmisljaju o opasnosti koja im se priblizava. Da li na ovaj nacin sto ce kupovati igrace i smanjivati mogucnosti drugih, to je pitanje, ali da su razlike u svjetskom fudbalu sve manje, to je sigurno. Novac jos uvijek odlucuje. Dok god neko moze da kupuje i pamet i znanje, on moze da kontrolise. Samo i kolicina para ima neku granicu za samu igru. I kad sve kupis, sta onda? S tim sto fudbalska pravila mozda onemogucavaju ekspanziju, da ta igra bude malo brza. Ali sigurno je da ima jos dosta prostora da fudbal bude interesantniji. Isto kao sto je sigurno da velike pare mogu da se okrenu protiv fudbala.

SARAJEWO NACH DEM KRIEG: Hendikep je kad si Bosanac ili Sarajlija, jer ne mozes da normalno razmisljas. Sta ja imam da pricam da se struktura promijenila u gradu, da se puno toga ne mice? Nema razloga da ljudi kojima vrijeme stoji a koji nemaju neku perspektivu, da dozvole da cekaju. Cekat', pa imati neku sansu, to je u redu, ali cekat' radi cekanja, cekat' da ostaris, da ne vrijedis vise... Ja ne mogu da kazem to, i nemam pravo da kazem, ali ima dosta ljudi koji su rekli da je ovaj grad cesto nepravedan, da ne postuje niciji uspjeh. Tu privilegiju da je neko Sarajlija ne treba dijeliti. A to je sad tendencija da imaju dvije vrste Sarajlija: oni koji su rodjeni i oni koji su za vrijeme rata bili tu.

ZRTVE FUDBALA: Moja supruga Asima je zrtva tog fudbala, i ja to sada vidim. Zao mi je sto nisam vise bio sa djecom, ali ne mogu sada nazad. S druge strane, ne bi ni valjalo da sad zalim zbog nekih stvari, jer je taj fudbal, manje-vise, priustio neki normalan zivot svima. Ipak, cesto sâm sebi kazem: da sam ovo znao sto sad znam, mozda bih drugacije napravio... 

(Kraj)

Kada je dosao u “Zeljeznicar", 1978. godine, ono sto se odmah moglo primijetiti kod njega je jedna benevolencija, jedna dobrocudnost. Nikada se nije mogao nazirati ni tracak nekog zla, neke zlobe. On je jako senzibilna, emotivna i postena osoba. Duhovno je bogatstvo biti sa njim, gdje se moze spoznati da se radi o covjeku koji posjeduje dijapazon svjetske obrazovne kulture. Meni licno je druzenje sa njim donosilo vrlo interesantnih obrazovnih saznanja koje sam dobivao u neobaveznom sjedenju i caskanju.

Nije on nikada tezio da privlaci neke "zvijezde", uslovno receno, nego su “zvijezde” tezile da budu sa njim, niti je ikada bio impresioniran nekim velicinama. Njegovo drustvo su obicni i jednostavni ljudi, i nikada mjerilo nije bio neciji drustveni rang, funkcija, zvanje ili ljepota... U poslu je uvijek u prvi plan postavljao interes ekipe i ljepotu igre. Nikada nije spomenuta rijec “ostro", “nagazi ga", "ne daj mu proci"... Cilj je lopta i igra. I za razliku od nekih drugih trenera koje sam upoznao i koji se postave negdje u igralistu, zadaju zadatke svojim saradnicima i pomaknu se na periferiju, on bi svoj trening pocinjao oblacenjem u trenerku, ulaskom medju igrace, i ako se igra na dva gola, i on je igrao. Nikada sa vikom i nikada sa crtanjem nekih shema na ploci kredom. To je apsoluto nepoznato u "Zeljeznicaru” za njegovog doba. Osimov pristup je igra i nije selekciju ekipe pravio po osnovu toga koliko je ko krugova na terenu mogao pretrcati i ko je bio brzi. On je bio genijalan u pronalazenju pravog mjesta za individualne sposobnosti nekog pojedinca... Sve dok me on nije uvjerio u suprotno, ja nisam, kao gledalac i navijac, puno drzao do nekog uvjerenja da je trenerski posao neka posebno intelektualna radnja. Prvi put sam shvatio da je fudbal – umjetnost preko njega. Bilo je mnogo dozivljaja i situacija, ali svakako da je vrijedilo i zivjeti i druziti se i raditi sa takvom osobom radi jednog dogadjaja koji niko meni poznat nije imao prilike da dozivi. Bilo je to u Kini, na gostovanju na jednom turniru 1982. godine. Nakon zavrsetka, noc uoci povratka kuci, sjedili smo u drustvu dvojice predstavnika jugoslovenskih firmi u Kini, jednog Beogradjanina i jednog Zagrepcanina. Nakon sjedenja u hotelu, u neko doba noci, premjestili smo se u stan jednog od dvojice nasih “domacina". I u neko doba, pitam ja njega hocemo li u hotel, jer nam valja putovati, na sto mi je odgovorio sljedecim rijecima: “A sto mi ne bismo docekali pucanje zore na Tiennanmenu?” Tako smo po mrklom mraku sjeli u auto, “peugeot 504", i dosli na taj ogromni trg. Na trgu ima jedan obelisk, spomenik Chu-en-Laju, i po noci ga cuva kineski vojnik, tako da nocu na trg nista osim golubova tada nije smjelo “sletjeti". Medjutim, mi smo autom dosli na desetak metara od vojnika i obeliska. U to vrijeme bila je aktuelna Lepa Brena i pjesma Bum, Cile, Bum, mi smo otvorili vrata, pustili tu kasetu i na pustom trgu se zaorila muzika. I tada smo jedan drugom govorili da nam niko nece vjerovati da smo docekali pucanje zore na Tiennanmenu....

Prvu pravu, istinsku bolest u zivotu, jednu laksu upalu pluca, fasovao sam dolazeci na utakmice na kojima je on igrao. A od momenta kad smo se upoznali, kada je dosao u "Zeljeznicar” 1978, pa do odlaska, u predvecerje Svjetskog prvenstva u Meksiku, bili smo zajedno 25 od 24 sata dnevno. Meni je ta tzv. "UEFA-generacija", koju je Osim oblikovao, najdraza “Zeljina” generacija jer je, nekako, najtananija, naprofinjenija, romanticarska i duboko fudbalski edukovana. Ja nemam razloga da mu se dodvoravam, ali sam ponosan zato sto sam radio sa njim to vrijeme koje je bio u "Zeljeznicaru". On je svojim ulaskom u trenerski esnaf inaugurisao jedan novi stil. Iz “Zelje” je otisao kao igracka legenda i svi su ocekivali da tu igracku transformira u trenersku legendu, sto je i odradio na jedan maestralan nacin. Ispricat cu vam da sam prisustvovao kada je na jedan, za mene stravicno sokantan nacin, odbio kontakte sa menadzerima iz "Reala". Reci cu vam i to da je jedan moj veliki prijatelj, akcionar najjace menadzerske kancelarije u svijetu, dosao ovdje prosle godine i bio dva dana kod mene sa samo jednom molbom: dao mi je blanko cek i rekao da, kako znam i umijem, slomim Svabu kako bi preuzeo jedan belgijski klub. Ja sam mu rekao: “Pa moze napisati cifru k'o Ronaldo", na sto mi je odgovorio: “Pa, neka napise...” Naravno, Svabo je to kasnije odbio, ali htio sam samo da kazem u kojoj mjeri je cijenjen i koliko je uspio... Svabo kao covjek je plijenio sve oko sebe svojom naglasenom inteligencijom. Izuzetno je obrazovan, nacitan. Zbog njegove superiornosti, mnogi su skloni da ga proglase prepotentnim jer ga se boje. A on osvaja svojom nonsalancijom, svojim gegovima, i u sustini je jedan fini, pristupacan covjek. Nevjerovatno je galantan i, iako znam da ce se ljutiti ako ovo procita, moram reci da ne mogu ni na prste jedne ruke nabrojati kada sam u njegovom drustvu platio ceh. I dan-danas on vodi brigu o svojim prijateljima, svojim bivsim saigracima i njihovim familijama. A jedan je od rijetkih koji je i u ratu pomagao...

Jedne epizode se i sada sjecam. To je bilo u predvecerje Olimpijade. Otisli smo skupa u Sovjetski savez, i program je bio takav da smo gostovali u Krasnodaru, cini mi se, i u tom gradu je nacionalni ponos bio olimpijski sampion Suma. Jedna ljudeskara, gromada od covjeka. Bile su neke govorancije i, kada je to proslo, taj olimpijski sampion Suma, onako skruseno, prilazi i malo-malo pa gleda u Svabu, koji je bio u jednoj novoj, prekrasnoj "Adidas” trenerci. Kako su se oni sporazumjeli, ne znam, ali odjednom taj Suma skoci i poce ga ljubiti. Onda Svabo izadje i vraca se poslije tri minute u odijelu, a onu trenerku, fino spakovanu, poklonio je tom Sumi. I nije to bilo iz nekakve samilosti. On je shvatio da je taj olimpijski sampion, taj covjek, u tom trenutku zasluzio bolji odnos...