Pise: Ermin Cengic

"POMALO STIDNO, U PRVI TIM ULAZI IGRAC
kosarkaske visine, prefinjenog driblinga i virtouz kome ce prijatelji fudbala pljeskati na svim stadionima gdje se pojavi. Bio je to Ivica Osim, kojeg je publika vrlo brzo prihvatila i zavoljela. Zbog raskosnog fudbalskog umijeca, vjestih driblinga koji su podsjecali na valcer, navijaci su ga prozvali Strausom..." (Iz monografije Fudbalski klub Zeljeznicar 1921-1981.)

PRVI PUT ZA PRVI TIM: Sezona 1959/1960. bila je sezona ulaska u prvi tim. Igrao sam do tada za mladi tim. "Zeljeznicar" je bio u Drugoj ligi i prvi tim je igrao prvenstvenu utakmicu s "Proleterom" iz Osijeka. Ja sam tu utakmicu gledao sa tribina, nisam bio ni na klupi za rezerve. Ali desi se da se Kokot, koji je bio standardni prvotimac, tesko povrijedi, a za tri dana se igrala kup utakmica, opet sa "Proleterom" iz Osijeka na Skenderiji. Tu sam ja, prakticno, prvi put igrao za prvi tim. To je bila godina kada se tim mijenjao, "Zeljo" je ostao bez Pasica, tim je sam sebe trazio. Takva situacija je mozda dobra za mlade igrace jer prije dobiju priliku. A s druge strane, tu je i nestabilnost koja mozda i nije dobra. Kasnije, jos jednu godinu nismo uspjeli da se vratimo u Prvu ligu, a ja sam vec malo vise igrao, da bih se onda i povrijedio. Kao upecatljiva iz tog perioda u pamcenju mi je ostala kup utakmica u Titogradu, gdje se putovalo "cirom" dvadeset sati. Titogradska "Buducnost" je tada bila prvoligas i imali su nekoliko odlicnih igraca. Mi smo poveli loptu sa centra i dali gol u prvoj minuti. Poslije do kraja nismo ni presli centar, ali smo pobijedili 1:0... Onda se promijenio trener, dosao je Stankovic. A on je imao neku fiks-ideju da Miso i ja ne mozemo da igramo zajedno. Kao: "To je previse, treba radnika." Tako sam ja i dalje cekao.

MALE-VELIKE RADOSTI I RAZOCARENJA: Sa materijalne strane to su bile male stvari za danasnje prilike, ali tada velike. Recimo, dobijes bonove da se hranis u menzi, a ti onda prodas bonove pa kupis cipele. Takvi su tada odnosi bili. Hranio sam se u Domu milicije, tamo gdje je sada zgrada Opstine Novo Sarajevo, i to je bio neki izlaz za klub i za mladje igrace. Poslije sam "napredovao" i dosao do kafane "Centar", prekoputa "Valtera Perica", i tu je vec bilo bolje jer sam mogao jesti na potpis, pa sam mogao povesti i druga. Bili smo amateri i dobijali smo neku stipendijicu, ali je taj moj prvi ugovor vrijedio toliko da je bio tri puta veci od invalidske penzije mog oca. Sa te strane je to bila kompenzacija za moje neskolovanje i razocarenje kod majke. To nju nije moglo zadovoljiti jer su ambicije kod roditelja vece, svi ocekuju da si mogao nesto vise. A ti odes u fudbal, u neku neizvjesnost, jer fudbaleri tada nisu imali neki glas. Vjerovatno je svim roditeljima bio cilj da se dijete odskoluje, obezbijedi i zivi bolje od njih. A u toj situaciji da neko vjeruje u taj profesionalni fudbal, i da od toga poslije zivi, to je bio strahoviti rizik. Bilo je mojih drugova koji su, u najmanju ruku, bili talentovani, ali su roditelji izvrsili pritisak na njih ili su oni sami odlucili i digli ruke od lopte.

Nisam nesto mastao, nisam bio preambiciozan. I sada ja zivim zivot normalno i prihvatam ga onako kako dolazi. Nekoliko puta covjek pokusava nesto da planira pa sve to propadne i onda kazem sam sebi: "Pa hajde da probam drugacije." Recimo, sve je to bilo skopcano sa izvjesnim rizikom kojeg sam poceo da osjecam prvi put kada sam se povrijedio, kada sam bio kaznjen, kada je doslo u pitanje da li uopste mogu dalje igrati, a bio sam ozenjen vec jednu godinu, trebao od neceg zivjeti. I onda reskiras i nastavis dalje, pa prodje i to. I razocarenja i dobre stvari sam dozivljavao bez nekih velikih euforija. Nisam vjernik, ali vjerujem u ono da ako zivis na neki odredjeni nacin, valjda ce ti se to kompenzirati nekad. Bilo bi nekorektno da ja sad pricam da sam mogao ovo i da sam mogao ono. Nisam mogao, jer da sam mogao - onda bih to i napravio. Jednostavno mi je konveniralo da, eto, budem slobodniji i citav zivot nisam volio da budem vezan za nesto. Imao sam utisak da u fudbalu imas najvise slobode, jer mene je mucila skola. Nije me mucila sto mi je bilo tesko, nego te obaveze: da moras doci u sedam sati, da cas traje toliko, da te profesor maltretira i kad nije u pravu. Ali nisam bio bundzija, nego sam to prihvatao, ali sam valjda sve to skupljao.

Prvu zvanicnu utakmicu za "Zeljeznicar" Osim je odigrao 1. decembra 1959. godine. Te prve sezone ulaska u prvi tim "Zeljeznicara" Osim je odigrao svega tri prvenstvene i dvije kup utakmice. Vec naredne sezone, 1960/1961, Osimu je pruzena sansa u deset utakmica u Prvenstvu, gdje je postigao i dva gola, a odigrao je i jednu kup utakmicu. Medjutim, drugo mjesto u Drugoj saveznoj ligi, odnosno neuspio pokusaj povratka u drustvo najboljih rezultirali su i promjenom trenera, pa trenersku palicu u sezoni 1961/1962. preuzima dotadasnji saradnik prvog trenera Branka Stankovica, Vlatko Konjevod. Uporedo sa ovim promjenama raste i Osimova minutaza u prvom timu (21 utakmica i 10 postignutih golova), a "Zeljeznicar" osvaja prvo mjesto i vraca se u Prvu ligu...

DIRIGENT SA KLUPE: Konjevod je tada napravio generaciju i potpuno okrenuo nacin razmisljanja koji smo imali. To je bio napredak u odnosima. Vlatko je to shvatio. A ja sam znao i da se pobunim i da me on otjera, ali od svih trenera koje sam imao i poslije, tu je najvise bila izrazena sloboda izrazavanja i to ne samo na igralistu. Jer, steknes utisak da tu slobodu mozes prenijeti iz privatnog zivota na teren, a da to ne koristis. Ta sigurnost da mozes da kazes, da mozes da reagujes, da zapitas radi ostalih, mozda je bila i napredak u igri. Svi smo mi znali da je taj covjek, i kad je ljut i kad nije, znao da se ponasa tako da ponovo steknes samopouzdanje, da razmisljas svojom glavom. Plus, da si uvijek imao utisak da on zna nesto malo vise jer je iskusniji, jer je znao na lijep nacin da ti objasni i bio je vrlo jak u tom taktickom dijelu. I onda te uvodi u neke stvari o kojima ja nisam do tada razmisljao. Jer ja sam mislio da je fudbal igra koja moze da se privatizuje. Ali kada dodjes u situaciju da vise igraca moze da ucestvuje u jednoj lijepoj igri, a svaki ima neku svoju ulogu, to je kao u orkestru gdje, naravno, ima i neko ko time elegantno diriguje. Vidjelo se da covjek pokusava da sklopi neki mozaik. To je kad slazes igrace po njihovim kvalitetima i trazis im najbolja mjesta gdje mogu da pruze najvise za kolektiv... Tu vidis da nisu u pravu treneri koji misle da igraci treba da naprave samo ono sto oni misle i da su najpametniji i da sve izvan tog okvira sto oni kao treneri zamisle i kazu je lose, odnosno da igrac nema pravo da misli svojom glavom.

"Ta ekipa je nevjerovatno uspio skup snage, tehnike i efikasnosti. Osim i Smajlovic su, nesumnjivo, fudbaleri velikog kalibra." (Bernard Vukas, bivsi igrac Hajduka iz Splita)

"Taj plavokosi mladic krece se naoko sporo, ali i pored svega ja bih imao zadovoljstvo da ga vidim u svom timu. Misljenja sam da bi on sa uspjehom mogao da zaigra u svakom velikom svjetskom timu. Zar bolje i vece priznanje jednom fudbaleru i njegovom timu moze da bude od ovoga?!" (Simon Skot, bivsi menadzer "Glasgow Rangersa" u sarajevskim Vecernjim novinama, 31. august 1964. godine)

RIZIK I REZULTAT: Poslije ulaska u Prvu ligu mi smo bili novi, iako je bilo nekoliko ljudi koji su ranije igrali u Prvoj ligi. Kada gledam iz ove pozicije, prepadnem se koliko smo mi riskantno igrali, ali sve je funkcionisalo, a istodobno smo imali i rezultat. Zatim se tim poceo mijenjati i na drugi nacin. Neki igraci, kao Kokot, Jovicevic, Kapidzic, otisli su kao profesionalci u Sloveniju, pa je Gasic otisao u "Tresnjevku", Duspara je polako prestajao igrati. A dolazili su i novi, kao Brane Jelusic, Bukal, nova generacija. Tada je bila hrabrost i pokusaj da se dovedu tri igraca iz Novog Sada i napravili smo za protivnike vrlo neugodan tim, izuzetnu ekipu koju prekida ova "afera Planinic". Da nije bilo toga, vrlo lako se moglo desiti da "Zeljeznicar" u tom periodu bude prvak. Mozda je i to nekom smetalo.

U sezoni 1962/1963. "Zeljeznicar", odmah po ulasku u Prvu ligu, osvaja trece mjesto, a Osim nastupa u 26 prvenstvenih meceva i zabija osam golova, istovjetno kao i godinu dana kasnije, kada su plavi sa Grbavice sesti na kraju sezone 1963/1964. Te godine odigrana je i utakmica sa "Hajdukom" u Splitu koju je "Zeljeznicar" izgubio sa 4:0, a znacajna ce postati tek godinu dana kasnije, zbog "afere Planinic". U medjuvremenu, Osim je u sezoni 1964/1965. odigrao 27 prvenstvenih utakmica, postigao devet golova, a sa svojim saigracima je osvojio peto mjesto u ligaskom takmicenju. U oktobru 1965, na putu za Skoplje i utakmicu treceg kola prvenstva sa "Vardarom", stize vijest da je "Zeljeznicar", na osnovu pismene izjave bivseg golmana Ranka Planinica, kaznjen zbog laziranja pomenute utakmice sa "Hajdukom" i to prebacivanjem u Drugu ligu! Kazna "Zeljeznicaru" je ipak kasnije umanjena na kaznu oduzimanja sest bodova, ali je zato Osim, zajedno sa klupskim kolegom Smajlovicem, kaznjen jednogodisnjom zabranom igranja!

AFERA PLANINIC: "Zeljeznicar" je imao dosta tih burnih perioda, ali to je do tada bio presedan da se neko kazni u fudbalu. A do tada su i vrapci pricali o laziranju dok se kola nisu slomila na nama. Ne vjerujem da se to promijenilo poslije, vjerovatno se samo promijenio nacin. Ja se nisam osjecao nimalo krivim. Znam sta sam govorio i kako smo se ponasali, a sasvim drugo je to sto se moglo iskonstruisati. Negdje se nesto moralo desiti da bi, mozda, fudbal krenuo nekim novim putem. To je posve druga stvar. Ja i dan-danas ne znam zasto sam kaznjen. Tada sam im rekao: "Ako vi mislite da smo mi ili ja dobio pare za nesto, onda kazna nije adekvatna. Hajde, onda me dozivotno kaznite. Tu nema nikakve dileme, nemojte nesto prelamati ako ste sigurni." A to da neko moze slabo da igra i da "Hajduk" treba da pobijedi - to su znali svi. Ali ako Miso pogodi stativu, pa ja stativu kod rezultata 0:0, a vi meni kazete da sam ja to namjerno... Nije da ja nisam bio upucen u to, jer je strahovit pritisak bio na nas. Ne od nas, nego od "Hajduka", od grada Splita, od politicara, da "Hajduk" mora dobiti. A kako nego preko nasih ledja!? I kad sve to znas i kad zivis sa tim i kada neko koristi tu situaciju, pritisak, onda nije bas tako jednostavno izaci na teren, a znas da moras izgubiti. Kad kazes da ne bi isao u Split, onda kazu: "Pa to je jos gore." To je situacija u kojoj ni dan-danas ne znam sta bih. Najradije bih pobjegao sam od sebe. Ja ne vjerujem, doduse, da bismo mi "Hajduka" dobili i da nije bilo to sto je bilo. Niti smo mi igrali tako slabo koliki je bio rezultat, a dobili su nas 4:0. Mozda se moglo napraviti tako da "Hajduk" ispadne iz lige, da mi odigramo nerijeseno i da svijet pocne da vjeruje da i ti veliki mogu ispasti. To bi mozda vratilo vjeru u fudbalsko postenje, pa bi narod vise vjerovao.

Kad su nas kaznili, onda je Miso otisao u vojsku. Meni su rekli da ce mi skinuti kaznu. Onda sam se, u medjuvremenu, igrajuci sa rajom, prehladio, pa zavrsio u bolnici. Vise mi nije ni trebalo skidati kaznu. Mislim da je tu bilo puno vise politike. Necu da kazem da je "Zeljeznicar" nekome zasmetao. Mozda je Mahic (Nusret, predsjednik FK "Zeljeznicar" 1964-1965, op.a.) nekome zasmetao radi svoje popularnosti, radi svoje vaznosti. Predsjednik je bio pod pritiskom. Bili su tada neki sastanci skupstina gradova Jugoslavije, i onda, ako su ti ljudi iz Splita dosli i rekli: "Spasavajte", je li to bila koincidencija? Mozda i nije, ali ako smo vec morali izgubiti... Imas utisak da je to bila jedna fina rezija da se prelomi preko necijih ledja. To je tesko sada znati. Kad se covjek uhvati za cinjenice, tesko je nesto dokazati: cinjenica je i da je "Hajduk" dao pare, ali te pare nisu otisle nikome privatno, nego mislim da su otisle u troskove, u putovanja, jer smo bili u situaciji da nista nismo imali. Mi smo utakmicu regularno igrali. Ja ne znam je li ko sta dobio, a poslije je prica bila da su neki nesto dobili. Ja znam da ja nisam nista dobio, a mene su kaznili. Znam i da Miso nije nista dobio.

NEPRAVDA I KAZNA: Niko nije bio analfabeta. Bilo je i prije slucajeva, pomozi ovom, kompenziraj onom, veci si prijatelj sa ovim... Politike je uvijek bilo. To je poslije bilo normalno, ali su u ovom slucaju morali nesto da naprave da se kaze da nesto rade. Zasto smo mi morali biti ti koji su kaznjeni, to je druga stvar. A poslije smo igrali i Miso i ja, i niko nama poslije nista nije prigovorio. Cak su nama neki drugi ljudi u nekim utakmicama mozda i pomogli da taj "Zeljeznicar" opstane. Mada smo se, u principu, mi za to izborili. Znaci, i ti drugi su osjetili da je ucinjena neka nepravda. Ipak, ne valja prica kad se sad ljudi podsjecaju nekih stvari pa tovare sistemu na ledja stvari koje nisu. I ja mogu sad da kazem da me je komunizam ostetio jer su me kaznili. Ma, nije to! Da nisam igrao fudbal, ne bi me nikad kaznili. Da nisam bio u "Zeljeznicaru" u tom momentu, opet me ne bi kaznili.

"Zeljeznicar" i Osim u tom kriznom periodu su mijenjali trenere. Nakon Muniba Saracevica, u sezoni 1965/1966. kormilo tima preuzimaju Josip Babic i Marcel Zigante, a ekipa, nakon kaznjavanja, zauzima dvanaesto mjesto na tabeli. Babic se povlaci, a Ziganteu se u sezoni 1966/1967. pridruzuju Milan Ribar i Fadil Pozegija. Osim se vraca u tim sa 26 odigranih prvenstvenih utakmica i osam golova, "Zeljo" osvaja sesto mjesto, a u narednoj sezoni i mjesto vise. Osim te 1967/1968. sezone igra na 23 utakmice i postize devet pogodaka. Tim u sezoni 1968/1969. preuzima Milan Ribar, "Zeljo" osvaja peto mjesto, a Osim ima manje nastupa za prvi tim, svega 18, uz tri postignuta gola. Neki tvrde zbog toga sto je Ribar vazio za trenera "cvrste ruke", a Osim za vec iskusnog, ali i prefinjenog majstora zelenih terena...

RIBAR: Tim se tih godina opet mijenjao: Miso Smajlovic je otisao u Belgiju, jos prije Azabagic, Staka je polako prestajao da igra, tako da sam ja ostao sa Cikom (Vasilijem Radovicem, op.a.) prakticno jedini od te stare generacije. Tim je igrao, sa kraja tih sezdesetih godina, vrlo ozbiljno i djelovao vrlo ambiciozno. Sto se tice Ribara, svako ima svoj nacin i mozes ga prihvatiti ili ne prihvatiti. Mozda je tako i trebalo jer se radilo o jednom mladom timu kome je i trebala "cvrsca" ruka. Sto si stariji, to ti teze pada, ali svako ima neki svoj stil. U jednom periodu je to dobro islo, ali poslije vise nije bilo tako.

(Nastavit ce se)

Ivica Osim kao fudbalski strucnjak, po mojoj ocjeni, iako ja ne znam mnogo o fudbalu, ima mnogo vise pozitivnih, karakteristicnih osobina nego negativnih. To sve njega svrstava u vrh strucnjaka koji umiju znalacki da vode tim. Mislim da mu je jedna od velikih osobina i to sto na jedan analitican nacin upoznaje sredinu i igrace. On ima nadarenost da dosta realno procjenjuje mogucnost igraca: i fizicku i tehnicku i intelektualnu i sve druge osobine koje su potrebne da se sagleda igrac u cjelini. Ima i osobinu da se svakom igracu zna pribliziti. Igrac ga osjeti ne samo kao nekog rukovodioca ili znalca nego ga osjeti kao covjeka i izgradi povjerenje koje onda unosi u igru. Tako se stvara pozitivna atmosfera u timu. Istovremeno, on jako puno vremena potrosi na upoznavanje onoga sa kim se takmici. Svjedok sam nebrojenih noci provedenih uoci znacajnih utakmica kada je znao po nekoliko sati razgovarati sa pojedinim igracima. Ti razgovori proteknu prije svega u analizi karakteristika igre protivnika: od brzine, nacina driblinga, upornosti... pa sve do koncepcije igre koju ce postaviti strucni stab protivnika. Mislim da je to povjerenje igraca u njega i poznavanje osobina protivnika rezultiralo time da su "Zeljeznicar" ili klubovi u kojima je bio trener postizali i znatno vise nego sto su realne mogucnosti tih timova. Bilo je pobjeda za koje su pretezno zasluzne te Osimove osobine. On je pred utakmice malo spavao, mnogo razmisljao i prikupljao informacije sa svih mogucih strana. Niciju informaciju nije odbio, ali je sam sve to analizirao sta mu treba, sta mu je dobro, a sta nije. Takav nacin njegovog rada odrazavao se kako na igrace, tako i na saradnike. On je njihov rad veoma cijenio. Znao je on u tim strucnim krugovima izgledati i malo ostar, znao je i kritikovati, ali kada se izlazilo iz krugova tih rasprava, oni su u njemu imali apsolutnu zastitu. To je imalo odraza i na njegov uticaj na ponasanje rukovodstva kluba. To je nekad dovodilo i Osima, a i rukovodstvo kluba, u opasnost da on ne preraste u nekakvog apsolutistu. Ali i ta opasnost je otklanjana njegovom, ja mislim, natprosjecnom inteligencijom te njegovim porodicnim odgojem. On nije covjek sklon da na jeftin nacin koristi bilo kakve situacije, nego je sve htio postici realno... U svom radu Osim nije bio sklon nekim pisanjima, pismenim analizama, izradi nekih planova, pa se sticao dojam njegove sklonosti improvizaciji. Bilo je i sale na racun mog insistiranja da se sve, na neki nacin, stavi na papir. Ali i bez tih pismenih planova, on nije realizirao svoje poslove na improvizatorski nacin. Ipak je tu bilo sistema smisljenog u tako inteligentnoj glavi.