|
"Moja velika slabost to je Osim. On je jedan
od rijetkih fudbalera koji moze da me natjera da dodjem
zbog njega na utakmicu. Taj osjecaj nisam odavno imao, a
samo Osim me prinudi da dodjem na stadion i vidim
utakmicu izmedju dvije reprezentativne selekcije. Ne,
naravno, nije me razocarao. On me je odusevio, jer dok
je on bio na sceni, utakmica je bila velika. A to je
vrijedna stvar, jedan fudbaler drzi utakmicu 30
minuta." (Milos Milutinovic, bivsi igrac
"Partizana" iz Beograda i selektor
reprezentacije SFRJ, u sarajevskom Svijetu, 29.
septembar 1967. godine.)
REPREZENTACIJA JUGOSLAVIJE: Ja nikad nisam
mislio da sam neki igrac za reprezentacije. Ne vjerujem
da je tu bilo politike. Treba objektivno gledati.
Cinjenica da neko iz BiH, kao Mulic, Pasic,
kao Lovric, Ferhatovic, dodje u situaciju
da igra za reprezentaciju je velika stvar. U tom periodu
najbolji igraci su igrali u ova cetiri velika kluba i
oni su mogli sve i da kontrolisu. Takav monopol je
vjerovatno logican. Pa i danas Nijemci kad prave
reprezentaciju, imas sest–sedam igraca
"Bayerna" ili "Borussije" Dortmund.
I sta sad? Uspjeh je bio doci do reprezentacije. Kasnije
su se stvari mijenjale, pa dobri igraci nisu bili
obavezni da idu preko "Zvijezde" ili
"Partizana"...
"...Osim je debitovao u zA' reprezentaciji na
Olimpijskim igrama u Japanu na utakmici protiv Maroka
(3:1), oktobra 1964. godine u Tokiju. Na ovim
olimpijskim igrama nasa reprezentacija je odigrala jos
cetiri utakmice: sa Madjarskom (5:6), DR Njemackom
(0:1), Japanom (6:1) i Rumunijom (0:3), i na svim ovim
utakmicama igrao je Osim, postigavsi po dva gola protiv
Madjarske i Japana.
Pred domacom publikom Osim je odigrao prvu utakmicu u
Beogradu, aprila 1965. godine, protiv Francuske (1:0),
igrajuci u napadu sa Lukaricem, Zambatom, Galicem i
Skoblarom. Pa i ovakav igrac morao je zatim da ceka
dvije i po godine do nove sanse, koja mu je pruzena na
utakmici sa SR Njemackom (1:3), oktobra 1967. godine u
Hamburgu. Iako smo porazeni, tadasnji selektor Rajko
Mitic shvatio je da nasa reprezentacija koju on vodi ne
moze bez Ivice Osima.
Slijedi njegov najuspjesniji period: protiv Holandije
(2:1) 1. novembra 1967. godine u Roterdamu bio je
strijelac, Albancima je nakon 11 dana u Beogradu (4:0)
dao dva gola. Zatim dolazi njegova odlicna igra u
Marseju protiv Francuske (1:1). Potom visoka pobjeda u
revansu nad Francuzima (5:1) u Beogradu i put u Italiju
na zavrsne borbe Kupa evropskih nacija. Nazalost, Osim
je zastao u Firenci. Na samom pocetku meca protiv
Engleske, tesko je povrijedjen i suznih ociju pratio
kako njegovih deset drugova uspijevaju da postignu jednu
od najvecih historijskih pobjeda jugoslavenskog fudbala
(1:0). Da je Osim mogao da zaigra protiv Italije u
finalu, vjerovatno bi nasa reprezentacija postala prvak
Evrope. Svoje posljednje utakmice za reprezentaciju,
koje su igrane u okviru kvalifikacija za Svjetsko
prvenstvo, Osim je odigrao 1968. godine protiv Finske
(9:1) u Beogradu, Belgije (0:3) u Briselu i u aprilu
1969. protiv Spanije (1:2) u Barseloni..." (Iz
monografije "FK Zeljeznicar 1921–1981")
Posljednje sezone u "Zeljeznicaru",
1969/1970, Osim je odigrao 33 prvenstvene utakmice,
postigao sest golova, i pomogao svojoj ekipi da se popne
do visoke cetvrte pozicije. Precizni statisticari su
zabiljezili da je odigrao i tri utakmice u sezoni
1970/1971, ali to je vec bio definitivni oprostaj
Strausa od Grbavice na punih osam godina. Za godinu dana
mu je "izmakla" "Zeljina" sampionska
titula...
ODLAZAK U FRANCUSKU: Ja sam otisao iz
"Zelje" 1970, ne iz mode, nego da vidim nesto
drugo. I pare su bile velike, ali presudna je bila
cinjenica da sam volio da igram. Tada je bila takva
situacija da igrac kad dodje u odredjene godine, onda
te, kao za zasluge, puste da odes vani da nesto zaradis.
Sada kad gledam na to, sigurno je da je, u poredjenju sa
danasnjim uslovima, to nebo i zemlja. Ali bilo je tu i
drugih stvari osim zarade. Bogatstvo je to sta covjek
sve vidi, nauci, kad uspostavi kontakte... i to se ne
moze platiti. Mada zvuci kao demagogija kada posmatras
sami start. Na startu dobijes cek i mislis da si rijesio
sve. A zivot je mnogo komplikovaniji i nepredvidljiviji
nego sto covjek misli tog momenta.
PROFESIONALAC MEDJU AMATERIMA: Kad sam dosao u
"Strasbourg", koji je na pocetku slabo
startao, bilo je ocito da nesto nije u redu u klubu jer
su kupovali igraca u polusezoni, pa su se onda i
fuzionisali sa jednim amaterskim timom. Tako sam dosao u
situaciju da igram sa trojicom–cetvoricom amatera.
Bilo je tesko igrati jer se radilo o borbi za opstanak u
ligi. Na kraju smo i ispali iz Prve francuske lige u
zadnjem kolu jer smo imali nesrecu da igramo sa
"Marseilleom". Bilo je puno problema,
mijenjali smo tri trenera. Tu situaciju mi je, s druge
strane, kompenziralo to sto je Strasbourg divan grad, a
i citava ta regija je prelijepa. Ispadanjem i igranjem u
drugoj ligi dosao sam u poziciju da prakticno upoznam
Francusku po duzini i po sirini, neke lijepe gradove kao
sto su Avignon, Toulouse, Limoges, Brest... To je bio
mozda i najljepsi period. Na kraju sam dogurao i do
kapitenske trake u "Strasbourgu".
NAJBOLJI ILI JEDINI: Onda sam 1972. godine
otisao u Sedan i tamo ostao pune tri godine. U to doba
je to bio grad od 15.000 stanovnika, prava Pepeljuga, a
prvoligas. Kada sam bio u nedavno Marseilleu, dolazila
je tv ekipa iz Sedana da snimaju neku emisiju sa mnom. I
kazu mi da sam najbolji stranac koji je igrao u Sedanu,
a ja im kazem: "Nije ih puno ni igralo. Ja sam
mozda i jedini..." To je bilo veliko iskustvo.
Stalna borba, stalna prodaja igraca da bi se prezivjelo.
Onda dolazi ta godina u "Valenciennesu". Tamo
sam otisao vec kada sam bio pri kraju, ili sam mislio da
sam pri kraju. Dvojica igraca "Sedana" te
1975. su presla u "Valenciennes". Ja sam tada
bio u Sarajevu. I onda oni mene zovu i kazu mi:
"Ma, sto ne bi igrao jos malo." Kazu,
"Valenciennes" je upao u ligu, tim je mlad,
trener dobar. A oni znaju da ja volim da igram. Popricam
sa zenom, ovdje nekakvi problemi: obecali mi stan kada
sam odlazio pa ga dali nekome u medjuvremenu. I na kraju
odem u "Valenciennes" i odigram godinu u kojoj
smo bili u polufinalu kupa i osmi na tabeli.
KRAJ U STRASBOURGU: U to doba jave mi se ovi
iz Strasbourga, poslije pune cetiri godine. Interesantno
je da kada sam odlazio u Sedan, vec je bila prica da
imam previse godina. E, cetiri godine kasnije vise nisam
star za njih: valjda zato sto su ispali iz lige pa im se
valja vracati. Pitaju me tada da potpisem na pet godina,
da igram koliko mogu i da onda nastavim kao trener. Malo
sam se lomio, jer u "Valenciennesu" bih mogao
igrati godinu za godinu, a ovi su mi ipak nudili nesto
vise. I onda se vratim u Strasbourg, pa se odmah potom i
vratimo u Prvu ligu. Kada smo postali prvi u jednoj
grupi Druge lige, igrali smo sa Monacom za apsolutnog
prvaka Druge lige. I mi ih dobijemo u prvoj utakmici 3:0
i odemo u Monaco. Na toj drugoj utakmici me pocelo vec
boljeti koljeno. I kad se to zavrsilo, odemo na pripreme
u Njemacku, ali ja sam morao u bolnicu na operaciju.
Kako su me operisali, ja racunam vec je bolje, skinem
gips, ali opet pocnu bolovi. Posalju me u Freiburg kod
jednog poznatog ljekara, koji mi rece: "Dzaba su
vas operisali, vi imate artrozu i najbolje bi vam bilo
da prestanete igrati." Rekao mi je da mi moze
davati injekcije protiv bolova. Kada mi je dao
injekciju, tri mjeseca nista nisam osjetio. Vratim se,
prvo na klupu, a onda ponovo pocnem igrati. I onda opet
pocnu bolovi. Vidim – gotovo je. Odigrao sam jos
jednu utakmicu. Bili smo treci te sezone, usli u Kup
UEFA, i zao mi je sto nisam bio mladji jer je to bio
dobar, mlad tim.
POVRATAK NA GRBAVICU: Zvao me tada Nedjo
Stipic (tadasnji predsjednik FK
"Zeljeznicar", op.a.) da se vratim. Daju
mi dobro mjesto, a opet: drago mi se i kuci vratiti. A
oni su to napravili tako da bi valjda zamazali oci
publici, igracima. Svi su racunali na neku karizmu
bivseg igraca, a i ja sam, valjda, tako nekako
razmisljao. I onda upadnes direktno iz kopacki na mjesto
trenera, bez skole. Ali vec kad si tu, onda krenes. A
bilo je tu nekih igraca sa kojima sam i ja igrao... Bilo
je tada dosta filozofije oko tog posla, oko
objasnjavanja, oko izvjestavanja, i mozda sam ja
dobrodosao kao neko ko ce pojednostaviti tu citavu
pricu. Tim se mijenjao u hodu, ekipa je tek usla iz
Druge lige, a tu je i – smjena generacija. Bila je
tu jedna generacija frustriranih igraca kojima je
trebalo povratiti samopouzdanje jer svi su bili dobri
igraci ali su zivjeli nekoliko godina sa teretom stalne
borbe za opstanak. Bilo je tesko nesto i napraviti jer
su oni vec bili i pri kraju karijere i vec su
razmisljali kako dalje, da li ici vani... A ja sam
prakticno iz takve situacije dosao u poziciju da
odlucujem sta ce biti sa njima, iako sam prije godinu
ili sest mjeseci bio u slicnoj situaciji. I to ti bude
teze nego treninzi i ovaj ostali dio. I dan–danas
to mi je tesko. Koliko god hoce covjek da bude korektan,
ti moras nekome napraviti nepravdu. Radi nekih visih
interesa. To je najtezi dio posla.
ZALJUBLJIVANJE: I onda upisem trenersku skolu
i tamo naucim mnogo stvari koje sam intimno znao, ali
nisam ih znao objasniti. Pa onda uhvatis sebe kako
razmisljas da te je to ponijelo, da si se zaljubio, da
sad vise nije kao na pocetku da ti je svejedno bio tu
ili ne bio. I pocnes pomalo da se bojis za to mjesto
trenera, da se boris, da se dokazujes...
Razlika u trenerskim skolama je ogromna. Od
informacija do iskustva. Ima nekih stvari koje su
svugdje iste. Kako god okrenes, igraci moraju trcati.
Ali imaju te male razlike, koje su najljepse – jer
da nema toga, bilo bi sve uniformno. Sigurno je da smo i
mi individualno pomogli toj skoli. Jer tu je bilo
nekoliko vrhunskih igraca koji su se poceli baviti
trenerskim pozivom. I to pomaze i profesorima jer,
prakticno, nijedan od njih nije bio neki igrac koji je
specijalizovao fudbal. Ta iskustva se ne mogu nauciti
kroz knjige. Tesko je reci da ima neko od koga sam
naucio najvise. To bi bilo onda imitiranje. Konjevod,
Domorocki, Saracevic, Ribar... sve
razliciti ljudi i razliciti nacini. Svaki je bio na svoj
nacin. Moras izabrati neki svoj direktan, licni put.
Uzor moze da ti bude neko po ponasanju, po karizmi koju
ima. Medjutim, ti mozes gledati Fergusona, sve je
to lijepo, ali ga ne mozes imitirati.
Prva godina u kojoj je tim
"Zeljeznicara" predvodio Ivica Osim, skupa sa Misom
Smajlovicem, Borisom Braculjem i Velijom
Becirspahicem, donijela je deveto mjesto na
prvenstvenoj tabeli i ispadanje iz jugoslavenskog kupa u
osmini finala, ali prije svega promjenu stila igre.
Pocinje stvaranje tzv. "Uefa generacije", a
tim i sezone 1979/1980. osvaja deveto mjesto. Naredne
sezone Osimova ekipa je tek na cetrnaestom mjestu u
prvenstvu, ali je losa pozicija kompenzirana plasmanom u
finale Kupa Jugoslavije koje je odigrano 24. maja 1981.
u Beogradu protiv "Veleza". Ova utakmica je
najava ili potvrda kobne sportske sudbine
"Zeljeznicara", koji se tih godina uvijek
zaustavljao "na korak do sna".
"Zeljeznicar" je prvo poluvrijeme tog susreta
zavrsio sa prednoscu od 1:0. A pokojni Miroslav
Radojcic je tada izjavio: "Dugo sam boravio u
Londonu kao novinar i gledao sam mnoge finalne utakmice
engleskog kupa, ali igru kakvu je zZeljeznicar' pruzio
ljubiteljima fudbala u prvom poluvremenu finala naseg
Kupa u susretu sa zVelezom', u Engleskoj nikad nisam
vidio." Medjutim, utakmica ima dva poluvremena. U
tom drugom "Velez" je trijumfovao. Rezultat:
3:2.
DRUGO POLUVRIJEME: Ne racunas da
mozes pogrijesiti. Dogovoris se nesto i to ne bude, ali
ti to moras shvatiti jer i igrac zivi. Tesko ti padne,
ali taj je tim i napravio nesto. Ti igras da se o tome
prica, da neko dozivi tako da se ne zaboravi. Kad se ti
ne sjecas utakmice, kad je zaboravis, onda se pitas sto
si igrao tu, sto si uopste bio. Ovako, kad tim stvarno
odigra da ljudi ili slave ili zale za necim, onda je to
vrijedilo paznje, onda si nesto napravio. To bi trebao
da bude cilj, pored tog novca nesretnog, koji je stalno
tu prisutan. Igraci treba da znaju zasto igraju.
U sezoni 1981/1982. "Zeljeznicar" je
oscilirao u formi i ipak na kraju zavrsio na petom
mjestu prvenstvene tablice, za bod izgubivsi priliku da
ode u Evropu. Ipak, dvije godine kasnije, 1984,
"Zeljeznicar" osvaja trece mjesto, a time i
plasman u Kup UEFA. Skrba, Berjan,
Baljic, Sabanadzovic, Capljic,
Cilic, Bahtic, Skoro, Mihajlovic,
Bazdarevic i Nikic, ekipa koja je vec usla u
legendu, i koju kao pjesmicu zna napamet ponoviti svaki
navijac "Zelje", gazila je, jednog za drugim,
sve protivnike u ovom uglednom evropskom takmicenju.
Padali su "Sliven" iz Bugarske (1:0, 1:5),
svicarski "Sion" (2:1, 1:1), rumunjska
"Universitatea" (2:0, 0:4), "Dinamo
Minsk" iz tadasnjeg SSSR–a (2:0, 1:1). U
polufinalu je dosao "Videoton". Prvu utakmicu
u Szekesfehervaru Madjari su pobijedili sa 3:1. U
spektakularnom uzvratnom susretu, na Grbavici koja nikad
nije izgledala tako krcata "Zeljinim"
navijacima, Osimova ekipa je golovima Bahtica i Curica
povela 2:0. Svjedoci tvrde da su svi u
"Zeljeznicaru" imali toliko povjerenje u Osima
i igrace da je vec bilo pripremljeno i slavlje na
stadionu, a u jednu od legendi ulazi i prica kako je
helikopter na beogradskom aerodromu Batajnica vec
zagrijavao motore, spreman da na Grbavicu prebaci tada
izuzetno popularnu folk–zvijezdu Fahretu Jahic
– Lepu Brenu. Cekao se samo poziv iz
Sarajeva, formalna potvrda da je sudija odsvirao kraj i
da "Zeljo" ide u finale, na megdan madridskom
"Realu". Taj poziv nikada nije dosao... Dvije
minute prije kraja utakmice, igrac "Videotona"
Cuhai ispisuje jos jednu stranicu o
"Zeljinoj" i Osimovoj sportskoj nesreci i zloj
kobi. Kada je lopta zavrsila u Skrbinoj mrezi, citava
bivsa Jugoslavija se ukocila, a Grbavica se, cini se,
nikada nije povratila iz soka zvanog
"Videoton". To je bio kraj jos jednog sna.
UVIJEK NA KORAK DO SNA: Pitanje je da li smo
svi zajedno bili sposobni da iskoristimo taj veliki
potencijal generacije igraca koja je izlazila a da taj
potencijal nije krunisala. Ili nam je jos malo trebalo,
a nismo imali hrabrosti. Korak do necega je uvijek
falio. Hajde da ne kritikujem druge, mogu reci da je to
bilo mozda i zbog mog nacina ponasanja, treninga. Taj
teret malog, simpaticnog kluba i simpaticnih momaka
trebalo je razbiti da vec jednom postanes ozbiljan, da
te prihvataju drugacije, da mozda izgubis dio simpatija
zato sto postajes konkurencija. Pitanje je da li su i
igraci i rukovodstvo i svi zajedno bili spremni da to
zrtvujemo. To je bio najveci problem tog tima. Svi smo
zivjeli od toga da je "Zeljo", kao,
najpopularniji tim koji je, poslije svakog nekog drugog,
bio taj za koga se navijalo. Znaci, u cijeloj bivsoj
drzavi je bio klub kojeg su simpatisali. A od tih
simpatija se ne zivi. Odnosno, moze da se zivi, ali ako
hoces nesto vise, onda nemas nista. Tu smo plivali: da
ne izgubis simpatije, a da budes pri vrhu. A ako hoces
da budes pri vrhu, onda imas sportske neprijatelje.
Vjerovatno je tu negdje bila neka rupa koja je kostala
tu generaciju da ne dodje do kraja. Oni su, sa punim
pravom, materijalizovali tu neku, tako da kazem, svoju
licnu zrtvu, to sto su ostali u
"Zeljeznicaru", a nisu odlazili. Samo sto ih
niko nije, s druge strane, vezivao kao sto se sada radi.
Od tolikog broja dobrih igraca se trazi neka
protuusluga, znaci – neki plasman. E sad, da li je
dosta bilo to sto smo u Kupu UEFA igrali odlicno, sto
smo bili jednom – dva puta drugi, treci, sto smo
imali vise reprezentativaca?
KRAJ U ZELJI: Ljudi su u "Zelji"
bili superkorektni, mi smo imali pravi tim, ali je on
vec dolazio u situaciju da finansijski ne moze izdrzati.
Igraci su odlazili jer im je cijena rasla filmskom
brzinom, a nisi ih mogao zadrzati. Istovremeno, nisi
mogao dovesti tri–cetiri jaka igraca. I taj tim se
poceo polako osipati. Taj period je bio relativno tezak,
ta '85–'86. Na proljece smo, iz jedne teske
jeseni, dosli opet u situaciju da odemo u Kup UEFA. Ali,
onda su neki trebali u vojsku, pocele su ponude i, cim
su pocele ponude, to je bio kraj. Jer: cim su igraci
poceli da igraju za sebe, to vise nije bio kolektiv.
U dvije posljednje sezone rada na Grbavici Osim je
osvojio dva sedma mjesta u prvenstvu, i to je bilo to.
Kraj jedne ere obiljezio je i drugi odlazak Strausa sa
Grbavice, ovoga puta na mjesto obicno rezervisano za
najuspjesnije – kormilo drzavne reprezentacije.
(Nastavit ce se)
|
