› Teorije o funkciji spavanja
a) Teorija "obnavljanja", koja opisuje proces spavanja kao vrijeme zacjeljivanja i rast organizama. Npr., tijekom stanja 3 i 4, ili niskofrekventnog spavanja, razina hormona rasta u krvi poraste, a također se događaju promjene u imunološkom sustavu. Po nekim istraživanjima, nedostatak sna može uzrokovati smanjenjem imuniteta, i može promijeniti metabolizam, ali samo pod ekstremno dugoročnim uskraćivanjem spavanja. Međutim, za uskraćivanje sna u kratkim periodima nije ništa dokazano; niti se značajno utječe na organe, muskulaturu, srce, ili bilo koju drugu tjelesnu funkciju, u tolikoj mjeri da bi mogli reći da su ovi sustavi organa na neki način ovisni o spavanju. Sve u svemu, postoji vrlo malo dokaza da podupre teoriju "obnavljanja".
b) NREM-faza bi mogla biti anaboličko stanje, obilježeno uglavnom samo fiziološkim procesima rasta i "pomlađivanja" imunološkog, živčanog, mišićnog i koštanog sustava organa. Moguće je da se tijekom spavanja obnavljaju neuroni i povećava proizvodnja moždanih bjelančevina i određenih hormona. Moguće je, također, gledati na stanje budnosti kao cikličko, privremeno, hiperaktivno, katabličko stanje, u kojem organizam pronalazi i unosi u sebe hranjive tvari i razmnožava se. Također, tijekom spavanja, organizam je ranjiv; kad je budan, može uočavati i izbjegavati prijetnje. Pitati pitanje "Zašto se mi uopće budimo?" umjesto "Zašto spavamo?" otvara potpuno drukčiju perspektivu u pogledu razumijevanja kako spavanje i njegova stanja doprinose zdravlju organizma.
c) Prema ontogeničkoj hipotezi REM-faze, pokazalo se da procesi, koji se događaju tijekom aktivnog sna za vrijeme neonatalne dobi, imaju posebno važan učinak organizmu u razvoju. Istraživanja koja se bave učincima uskraćivanja sna pokazala su da uskraćivanje sna u ranoj dobi razvoja organizma može rezultirati problemima u ponašanju, trajnom poremećaju bioritma i ciklusa spavanja, smanjenjem moždane mase, i abnormalnim odumiranjem moždanih neurona. No, pošto spavanje ima vjerojatno puno više funkcija, niti jedna postojeća teorija nije dovoljno dobra da bi se mogla potpuno dokazati, ali ni potpuno pobiti.
Slika 8: U ranoj fazi života, san ima jako važan učinak na razvoj
d) Opće je vjerovanje, i sve teorije to govore, da je jedna funkcija mozga jako ovisna o spavanju, a to je pamćenje. Izgleda da san pomaže u povezivanju prostornog i proceduralnog pamćenja, dok niskofrekventno spavanje pomaže u sređivanju deklarativnog pamćenja. Kada se ispitanicima dao akademski materijal da ga nauče, pogotovo ako se on sastojao od sistematično organiziranih činjenica, njihova mogućnost zadržavanja znanja se primjetno povećala nakon spavanja. Puko pamćenje puta kroz grad nije se pokazalo ovisnim o spavanju. Neki teoretičari o pamćenju tvrde da nije moguće informacije direktno pohraniti u dugotrajno pamćenje, jer je to spor i pogrešan pristup. Oni smatraju da se informacije najprije spreme u privremeno pamćenje, a zatim se one "prekodiraju" i tek onda pohrane u dugotrajno pamćenje.
Unatoč mnoštvu dokazanih hipoteza koje podupiru ove ideje, mnogi znanstvenici, koji se bave proučavanjem spavanja, ne vjeruju da je primarna funkcija spavanja povezana sa uređivanjem pamćenja. Ti znanstvenici ističu da su mnoga istraživanja, koja su proveli pobornici ove teorije, u najmanju ruku kontradiktorna ili su na njihove rezultate utjecale nuspojave uzrokovane manipulacijama tih pokusa. Još istaknutiji problem je taj, što je samo šačica eksperimenata pokazalo da spavanje utječe na moždanu plastičnost (mehanizam kojem podliježu sjećanje i zaboravljanje).
e) Još jedan pogled na to je teorija "Očuvanja vrste i zaštite". Ona kaže da je spavanje jedna funkcija prilagodbe, jer nas štiti u jednom dijelu od tih 24 sata, koliko traje dan, i to tako, što ćemo potražiti utočište i prespavati period dana kad bi nam bilo najopasnije vrludati okolo. Organizmima nisu potrebna sva 24 sata za hranjenje i ostale potrebe. Gledano iz perspesktive prilagodbe, za jedinku je sigurnije da se "kloni nevolje", tj. da se skriva u vrijeme kad može postati plijen neke jedinke koja je više u hranidbenom lancu.
Ova teorija, međutim, nije opće prihvaćena. Npr., kad bi i bila istinita, ne bi bilo opravdanog razloga da se mozak jednostavno isključi iz okoline kao što to radi dok spavamo. Veću bi prednost imale životinje kad bi se samo sklonile, ali zadržale potpunu svjesnost, da lakše izbjegnu da postanu plijen. Stvar je u tome što je spavanje samo po sebi nagon životinja koji mijenja njihovo ponašanje - one će pokušati ostati u stanju spavanja. Prema tome, spavanje nije pasivna posljedica jednostavnog isključivanja jedinke iz okoline. Dakle, cirkadijanska 10 regulacija spavanja je i više nego dovoljna da objasni periode aktivnosti i periode mirnoće, koji su prilagodljivi organizmu. Doduše, neobične specijalizacije funkcija spavanja najvjerojatnije su odraz raznih nepoznatih funkcija.
Zaključak:
Ovih nekoliko teorija nisu međusobno isključive po svojim hipotezama. Svaka od njih sasvim sigurno sadrži jedan mali dio ukupne slike koju ćemo u budućnosti povezati. Pa ipak, unatoč desetljećima napornog posla i istraživanja, znanstvenici trenutno imaju toliko malo dokazanih činjenica o spavanju da mogu samo nagađati.
