S E V D A L I N K E

“Tip zajednicke – muske i zenske pjesme obrazuju sevdalinke. To su pjesme pretezno ljubavnog sadrzaja i istancanih osjecaja, koje se pjevaju u veselim i u tuznim prigodama, uz instrumenat il bez njeg, solo ili u zboru. Svaka sevdalinka ima svoju melodiju (kajdu), a sve zajedno posjeduju vlastit folklorni elemenat i orijentalni izrazajni kolorit.

Leprsava i mjestimicno mastom bogata, intimna i ponekad na izgled culna, puna duhovno uzdignutih naglasaka, ova lirska poezija je tipicna za bosansko narodno stvaralastvo. Prave sevdalinke su profinjene i diskretne; u njima nema frivolnosti. Uz ljubavna raspolozenja izrazavaju estetska, vjerska, domoljubna, drustvena i eticka osjecanja. Iako tu i tamo daju oduska masti, one su u osnovi realisticne. Sta vise, njihovi neposredni motivi su cesto uzeti iz svakodnevnog zivota. Na sevdalinku se mogu dobro primjeniti rijeci Kresimira Georgijevica, da sklad stila i sadrzaja u juznoslavenskim puckim lirskim pjesmama dolazi otuda, ‘sto se one radjaju u trenutnoj situaciji’.

Sevdalinke su najjace zivo svjedocanstvo dubokog emocionalnog zivota narodâ Bosne i Hercegovine.

Pravilna interpretacija sevdalinke zahtijeva pored dobrog organa jos posebnu tehnicku spremu i osjecaj, te se zato njegovanju vokalne glazbe u Bosni i Hercegovini vijekovima poklanjala velika paznja. Kultura glasa i sklada njegovana je i zbog liturgijskih potreba (radi pravilnog psalmodiranja Kur’ana, pjevanja Mevluda i drugih poboznih pjesama te za kantorsku izobrazbu mujezina)”. [SMAIL BALIC: Kultura Bosnjaka: muslimanska komponenta, 2. izd. Tuzla-Zagreb, 1994, str. 49-50].

“Sevdalinka je jedan od najreprezentativnijih zanrova bosanskohercegovacke usmene knjizevnosti. Naziv potjece od turcizma – sevdah, sto u prijevodu znaci ljubav, ljubavna ceznja, ljubavni zanos. Sevdalinka se kao muzicko-poetski oblik javlja na tlu Bosne i Hercegovine nakon dolaska Osmanlija i pod utjecajem kulturnih tekovina Islama (pocetak XVI stoljeca). Gradovi, uredjeni po principima orijentalne urbanizacije, su bili jedini moguc socijalni milje za razvoj ovoga oblika. Ako sevdalinku moramo sociolosko-historijski odrediti, onda ona spada u visoko urbanu, patrijarhalnu sredinu Bosne i Hercegovine. U prvom redu, sevdalinka je nastala pod utjecajem MEKAMA [podvukao S.V.], kojeg su na tlo Bosne i Hercegovine donijeli Turci. Makam je u Bosni i Hercegovini dozivio odredjene transformacije, suzeniji je od turskog, narocito od arapskog. Danas postoji autentican BOSANSKI MEKAM [podvukao S.V.] na kojem se bazira kako sevdalinka, kao svjetovna forma, tako i islamska sakralna muzika, ukljucujuci i ezan. U melodiji sevdalinke prepoznaju se utjecaj spanskog romansijera kojeg su u Bosnu donijeli Sefardi, te elementi melodike i poetike slavenskih naroda, pogotovo sa podrucja Panonije.

SAZ [vrsta dugovrate laute iranskog porijekla] je u Bosnu i Hercegovinu dosao iz Turske. Odomacio se kao prateci instrument sevdalinke, sto je analogno anadolskoj ozan tradiciji. I saz je dozivio transformacije – drugacija temperacija. Precke na poljima su drugacije rasporedjene nego kod turskog saza da bi odgovarao bosanskom makamu. S toga se, na primjer, na turskom sazu teze moze svirati sevdalinka.” (EMINA ZECAJ-MEHMED GRIBAJCEVIC: Sevdalinka, Sarajevo, 1998).

“Sevdalinku je tesko svrstati u formalne okvire, ona nije odredjen tip pjesme kao sto je to, npr. pjesma uz svatovsko kolo, obredne uz krnanje, sobetske pjesme, uspavanke, itd. Sevdalinka moze da bude svaka pjesma ljubavnog sadrzaja: sve zavisi od toga kako se ona izvodi, ali i pored toga sevdalinka ima svoje muzicke karakteristike po kojima je ona nedvojbeno bas sevdalinka i nista drugo. Prije svega prekomjerna sekunda je onaj cudesni interval koji pjesmi daje specificnu tezinu sevdaha, slikovitost dalekih horizonata i nepoznatih predjela, nemir neostvarenih snova, bol ceznje, i mnogo toga sto nije lahko iskazati. Ja bih to ukratko nazvao ‘moc prekomjerne sekunde’.

Muzicke karakteristike sevdalinke su:

a)      Prekomjerna sekunda
b)      Miksolidijska, durska i harmonska molska ljestvica sa zavrsetkom na II stupnju
c)      Alteracija
d)      Melizmatika
e)      Recenice sirokog daha i raspona

Ja sam u prvi plan stavio prekomjernu sekundu, jer ona udara neobicnom snagom na sluh slusaoca , namece se njegovoj paznji i zarezuje u njegovu svijest; ona karakterise melodijski tok sevdalinke i daje pjevanju orijentalnu boju; ona je faktor koji objedinjuje sve pjesme slicnog muzickog sadrzaja na podrucju levantskog kulturnog kruga”. (VLADO MILOSEVIC: Sevdalinka, Banja Luka, 1964, str. 32).

“SAZ je kordofoni (zicani) muzicki instrument iz grupe tambura. Broj zica mu je razlicit i krece se od sest do sesnaest. Najcesce je taj broj, kod sazova koje susrecemo u Bosni i Hercegovini, osam, deset ili dvanaest. Sve su zice ugodjene na podjednaku visinu. Sazom se najcesce prati pjevanje samoga pjevaca. Najprije svirac preludira narocitim instrumentalnim motivom, a zatim adekvatnom arijom same pjesme. Na dugim notama i pjevacevim pauzama svirac ‘veze’ sitnim motivima da se ritam ne bi umrtvio. Zvukovi na sazu se proizvode udaranjem terzijana po zicama. Svirac drzi terzijan u desnoj ruci, po svim zicama istodobno da bi se proizvela maksimalna zvucnost. I saz i sargija su bili prosireni po urbanim sredinama Bosne i Hercegovine. Sargija ima nesto kracu, a saz jako dugacku hvataljku. Dugacka hvataljka saza je razumljiva kada se ima u vidu melodijski ‘vez’ u vrlo visokom ambitusu (preko dvije oktave) kakav je karakteristican za nase gradove. Samo ovakvim instrumentom moguce je pratiti nase najoriginalnije folklorne arije oblika nenadmasne sevdalinke.

Ukrasavanju saza poklanjana je velika paznja. Pesevi saza ukrasavani su srebrom, vezeni su po njima, srebrenom zicom, ornamenti, vrsena je inkrustacija sedefom i potkicivani sa merdzanom i biserom. Za takav saz se u nasim narodnim pjesmama susrece nazivlje: ‘sedefli tamubura’, ‘biserli tambura’, ‘tamburica bisernica’, ‘bisernica’ i drugi.

Pitanje da li je saz potakao nastajanje nase naoriginalnije folklorne arije, ‘PORAVNE’ ili ‘RAVNE’, kojoj nema uzora ni u jednom muzickom folkloru svijeta, ili je pak ‘PORAVNA’ pjesma uvjetovala tako prisno urastanje saza u nas muzicki folklor, do danas nije rijeseno… Saz je postao simbol najravnije melodike, najsmisljenijeg i emotivno najprodubljenijeg tonskog filigrana, koji se moze smatrati jednim od najljepsih bisera u svjetskoj ogrlici nacionalnih muzickih naslijedja.

Na saz se svira po sluhu. Mada je najcesci slucaj, kao sto je receno, da se sazom prati pjevanje samo jednoga pjevaca, uz saz se moze svirati i kolektivno, i to ne u harmonijskom, vec iskljucivo u melodijskom smislu… Istovremeno sviranje vise sazlija naziva se sviranje (kucanje) u takumu. U ovakvim prilikama sazovi se moraju ODUZENITI (dotjerati, urediti) u strogoj unisonosti. Najmanje skretanje jednog od sazlija sa unisone linije jasno je primjetljivo i za slusaoca vrlo neugodno. ‘Oduzenjeni’ sazovi daju vrlo njezne, sjetne i prijatne zvukove. Sazlijski takumi su svojevrstan audiovizuelni spektakl, cemu doprinosi bogato ukrasena i zivopisna bosanska nosnja protagonista.” (RUSMIR MAHMUTCEHAJIC: Zapis o muzici iz 1767. godine iz kodeksa Gazi Husrev-begove biblioteke u svijetlu nekih karakteristika muzickog folklora Bosne i Hercegovine, u: Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, vol. II-III, Sarajevo, 1974, str. 145-47).

“Muslimanska je balada, dakle, sacuvala sliku narodnih obicaja i vjerovanja sredine u kojoj je ponikla srazmjerno rasponu zahvatanja porodicnog zivota muslimanske sredine koji je svojstven baladi kao pjesnickoj vrsti. Kako je prihvatanje islama i istocnjacko-islamskih oblika zivljenja, koji su iz tog cina proistekli, bilo duboko i dugotrajno, tokom vise stoljeca u Bosni i Hercegovini (u istoj mjeri i u Sandzaku), razumljivo je da je u muslimanskoj baladi dozivljaj zivota i svijeta istocnjacko-islamski, kao i slika zivljenja i obicaja koji se cesto u ovoj vrsti pjesme jasno i razgovjetno ogledaju, i u tim se slojevima muslimanska balada izrazito odvaja od srpske i hrvatske balade, na istom, bosanskohercegovackom prostoru (izvjesni orijentalni tragovi koji su vidljivi i u dozivljaju zivota i svijeta, i u nacinu zivljenja u srpskoj i hrvatskoj baladi, ipak su u osnovi povrsinski i ne zadiru dublje u bit pojava). Medjutim, razlike u dubini orijentalnih tragova nesto su manje u jezicnom i melodijskom sloju. Nezanemarljiv sloj turcizama evidentan je u baladi na bosanskohercegovackom prostoru i izvan muslimanske sredine, a sto se napjeva tice, on i u muslimanskoj baladi predstavlja prozimanje u osnovi starobosanskog poravnog pjevanja sa orijentalnim melodijskim karakteristikama koje su uocljive svuda gdje je, u melodijskom smislu, doslo do trajnijeg dodira sa orijentalnom kulturom. Pjevanje je balade, osobito kod muskaraca, praceno raznim vrstama tambure, sto je opet trag orijentalnih uticaja, kao i u primjeru poznate osmeracke balade o pogibiji brace Moric, sarajevskih jenicarskih prvaka koji su nasli smrt u nemirima u Sarajevu sredinom XVIII stoljeca. Vidljivo je to i u izvedbi Igbala Ljuce iz Sarajeva, koji je nedavno pjevao o zlosretnoj sudbini dvojice brace prateci se sazom, vrstom tambure sa vecim brojem zica, koja je bila karakteristicna za gradsku sredinu u osmanskom razdoblju, a kasnije je djelimice zamijenjena, kao pratnja balade, harmonikom i violinom, kao nanosom novog, austrougarskog razdoblja i plodovima, drugih, zapadnjackih uticaja.” (MUNIB MAGLAJLIC: Usmeno pjesnistvo od stvaralaca do sakupljaca. Tuzla, 1989, str. 84-85).

“Prviinajstarijitok [bosnjackeknjizevnosti, nap. S.V.] (a po mnogima i najvrijedniji) pripada usmenoj knjizevnosti. Kao i u drugih naroda, anonimni muslimanski stvaraoci sazimali su u usmenim knjizevnim tvorevinama vijekovima natalozeno iskustvo. Sudjelujuci u stvaranju i neprestanom stvaralackom obnavljanju, oni su oblikovali mnogobrojna i raznovrsna djela. Po stilskoj vrijednosti i zaokruzenosti, neka od tih djela predstavljaju najvece domete u svjetskoj riznici usmenih knjizevnih ostvarenja (npr. sevdalinke, balade, epske pjesme). Tesko je utvrditi vremenski raspon u kojemu je muslimanska usmena knjizevnost nastajala i razvijala se. Svoj procvat dozivjela je u XVI, XVII i XVIII stoljecu – ali njeni korijeni sezu cak do srednjeg vijeka… Mada je po motivima, izrazajnim sredstvima i stvaralackim obrascima srodna hrvatskoj i srpskoj, muslimanska usmena knjizevnost ipak se od njih razlikuje po nekim osobenim znacajkama kulturne tradicije, idejno-tematskom pristupu literarnom gradivu, staleskim oznakama ukusa publike i stanovitim specificnostima lirske i epske poezije.”
(VASILIJE CEKLIC, Predgovor u: ALIJA ISAKOVIC: BISERJE: Antologija muslimanske knjizevnosti. 2. izd. Opatija, 1990, str. 7).

“Heineova pjesma "Azra" nasiroko je poznata. Manje bi, medjutim, moglo biti poznato da je ta pjesma u Bosni i Hcrcegovini poznatija nego u Njemackoj. U prekaljenoj, ali nazalost napacenoj Bosni jedva da cemo nekog sresti a da o njoj nje cuo. Kako to?
U Bosna i Hercegovina i to samo u tom dijelu bivse Jugoslavije nastao je tokom vijekova jedan poseban oblik ljubavne pjesme, dobro poznata sevdalinka. Istina, prvobitno se pjevala samo u gradovima, i to pretezno u muslimanskoj sredini, medju agama i efendijama, u orijentalnim trgovackim cetvrtima, po kahvama Sarajeva, Mostara, Travnika, Banja Luke, Zvornika i Prijedora. Kome ta imena jos nisu poznata?
lzraz sevdah dospio je iz arapskog preko turskog u bosanski jezik gdje znaci koliko ljubav toliko i ljubavnu ceznju. Sevdalinka je, prema tome, gradska ljubavna pjesma u Bosni i Hercegovini. U sevdalinkama se pjeva o ljubavnoj ceznji, ljubavnom rastanku, o ljubavnom razocarenju, rjedje o ispunjenju ljubavne zelje, o sretnoj i nepomucnoj ljubavnoj vezi. A upravo su to pojmovi koji se stalno susrecu, pa ako hocemo i teme i motivi Heineove lirike: ljubavna ceznja, rastanak, ljubavna bol i razocaranje u ljubavi - samo vrlo rijetko ispunjenje ljubavnih zelja.

U svojoi lirici Heinrich Heine je posezao za orijentalnim motivima. U takvim pjesmama slikovito opisani ambijent nerijetko je nalazio zbunjujucu analogiju i slicnost ambijentu sevdalinki sto je dovelo da se Heineove pjesme izvanredno prihvate i rasire u novoj sredini. Tako je bilo moguce da se Azra osjeti kao narodna i da se uz neznatne izmjene pjeva kao sevdalinka.

U Bosni nailazimo, na nemali broj vokalnih interpretacija "Azre". Najbolja i to ne samo za mene bila je intrepretacija poznatog i omiljenog sevdahlije Himze Polovine koji je umro u Sarajevu krajem osamdesetih”. (WOLFGANG ESCHER: Ljubiti, umrijeti: Lirika u tragediji: Heine i bosnjacke narodne ljubavne pjesme, Behar, br. 36, Zagreb, 1998).

Banjalucki glumac Hajro Hadzikaric, upitan za svoje misljenje o sevdalinci, odgovara slijedecim rijecima:

-“Eh, kad ono zapjeva, mislim da je Brcak [misli na Hasima Muharemovica, sazliju, nap. S.V.], i ‘udari’ uz saz… Suze mi poteku na oci. A srce? Ono zaigra i kao da je htjelo da kaze: TO JE PRAVA NARODNA PJESMA - SEVDALINKA!”

-“Zal za mladoscu?”
-“Ni govora, treba osjetiti lijepo u pjesmi i pjevanju.”

(Izvor: ISMET CUMURIJA: Saz, sevdahlinka i sijelo, Most, br. 102 [13], Mostar. 1998).