|
|
Prica o Pikici
ili tko pod drugim jamu kopa...
Ovo ce biti vise jedan dogadjaj, nego li prica. Prava mala predstava. Predstava koja se dogodila na samu Novu godinu, ili koji dan poslije. A da biste bolje razumjeli samu predstavu, moram vam ispricati sto je predstavi prethodilo. Kao u pravoj predstavi predstavit cu vam i glavne glumce i likove ove predstave. A ne ce biti naodmet, da vas upoznam i sa scenom na kojoj se odvijala ova predstava. Pa podjimo redom.
Prica se nastavlja na onaj moj dogadjaj sa uzgojem sramezljivih miseva i najavom sudnjega dana. Kad je nasa kapelica, na pocetku ulice, postala pretijesna da primi sve zainteresirane, nas je gospodin velecasni poceo posjecivati svoje vjernike. Nije mi znano je li to bila samo zelja da gospodin velecasni sazna zasto su mu propovijedi odjednom postale tako posjecene ili je poblize htio upoznati i sve one koji prije toga u kapelicu nisu dolazili. Tako je eto poceo zalaziti i u nasu kucu. Bio je vrlo ugodan covjek, i da nije dolazio u mantiji, nitko ne bi pogodio sto je po zanimanju. Znao je prekrasno pricati, i mi bismo to sa zadovoljstvom slusali. Iako se sve vrtjelo oko vjere, nikada nas nije kudio sto nismo bas bili cesti posjetioci njegove kapelice. Cak sto vise, nije nas ni pozivao da dolazimo na vjeronauk. Ali prvo sto bi pitao, pri ulasku u kucu, bilo je, kako smo, treba li nam stogod, moze li nam on, ili moze li nam crkva, na neki nacin pomoci. Zvali smo ga Pater Teodor. Vjerojatno zato sto mu je pravo ime bilo Bozidar.
Kad smo morali iseliti iz vlastite kuce, sada nije bitno zbog cega, nastavio nas je i dalje posjecivati, iako vise nismo stanovali na njegovom podrucju i vise nismo bili dio njegova stada. Htio nam je pomoci barem rijecima i utjehom. A u nas je uvijek bio rado vidjen gost. I nasa je mama, za njega, uvijek imala u boci malo rakijice, prave sljivovice, koju je on jako volio. Ali, nije bio pijanica, ako ste to pomislili. On bi s jednim jedinim stamprlom te sljivovice s nama prosjedio sat ili dva, i samo bi malkice liznuo sadrzaj u stamprlu. Izgleda da je vise volio miris te sljivovice nego li njen okus.
Dok smo mi sada stanovali u potkrovnom stanu, u stanu ispod nas stanovala je djevojka po imenu Verica. Bila je nesto mladja od mene, i imala je fiksnu ideju da svaki covjek mora imati neku osobnost. Nesto prepoznatljivo, nesto po cemu ce se razlikovati od drugih. I, ona je to nesto imala. Nesto cime ju je priroda obdarila, a nesto sto je ona sama smatrala da je izdize iznad ostalih. Bila je svjesna toga svojeg prirodnog dara i nastojala je da to svi zapaze. Imala je, naime, vrlo lijepu straznjicu. Poput Merilyn Monroe. I, bila je ponosna na takvu usporedbu. A znala je i taj svoj dar istaknuti, tako da su se svi na ulici za njom okretali. A ona bi ponosno vrtjela s tom svojom straznjicom, i uzivala kad bi decki uzdisali vidjevsi je na ulici. Iako je bila iz fine familije, i pristojno odgojena, htjela je pokazati kako je iznad svih, pa je neprekidno obogacivala svoj rjecnik prostaklucima i psovkama, kakve nitko prije jos nije cuo. I svi bi se zgrazali, kad bi ona nesto pripovijedala. Danas to nitko ne bi ni zapazio. Jer se danas mnogo mladih trudi da budu u takvome trendu. I svaku recenicu zacine nekakvom prostotom. Vjerojatno je to krenulo od nase susjede Verice. Imala je jos jednu osobinu koja je cinila njenu osobnost. Jako se rado salila. Ali ne na svoj, nego na tudji racun. Kako je bila pametna i duhovita, to joj nije bilo tesko. Zato je bas i nisu voljeli nigdje u drustvu. Iako je imala prekrasnu straznjicu.
Glavni lik u ovoj nasoj prici jest mala papigica. Ne sjecam se vise kako je dosla u nasu kucu. Jesmo li je brat i ja kupili, da razveselimo mamu, ili je to ucinio netko drugi. Glavno je da je papigica bila clan nase obitelji. Njezinu gajbicu smjestili smo na kredenc u kuhinji, blizu prozora, tako da bi imala sto vise dnevnoga svjetla. Prozvali smo je Pikica. A mala je Pikica bila pravi poliglot. Osim svojega papagajskog jezika, govorila je i drugim jezicima. Ponavljala je sve sto bi cula, bez obzira je li to bilo: "dobrrro jutrrro" ili "dobarrr vecerrr" ili "Pikica uci" ili "gut morrrrgen" ili "good morrrrning". Ucila je vrlo brzo. Bilo je dovoljno nekoliko sati pred njom ponavljati ono sto bismo je zeljeli nauciti. Nije razlikovala doba dana, pa joj je bilo svejedno sto ce i kada reci. Tako bi, kad bismo ujutro usli u kuhinju, Pikica iz sveg glasa pozdravljala: "Dobarrr vecerrr. Pikica. Pikica. Uci. Uci. Dobarrr vecerrr." Narocito bi se raspricala ako nas je bilo vise u kuhinji. Ocito je da se i ona htjela ukljuciti u nase razgovore.
Ostali su likovi ove price nasa mama i moj brat. Oni su se trudili da nasa Pikica sto vise obogati svoj papagajski rjecnik hrvatskim izrazima. Za Novu godinu obicno bi nam dolazio u posjet Pater Teodor. Za Bozic je imao previse obaveza u svojoj kapelici. Nasa se mama stoga zurila da priredi iznenadjenje nasemu Pateru Teodoru, i uporno ucila Pikicu: "Sretan Bozic", "Sretna Nova godina". Ono prvo Pikica je vec naucila, ali "Sretna Nova godina" bas joj nije islo. Ona bi, naime, danima samo slusala i brbljala ono sto je prije naucila. I tada bi, odjednom, ono novo provalilo iz nje. "Sretna Nova godina" jos nije. Vjerojatno je za tu slozenicu trebalo malo vise vremena.
I moj je brat nesto ucio Pikicu, ali sto, to smo saznali tek na samu Novu godinu.
I jos se netko trudio da nasu Pikicu nauci novim rijecima. Bila je to nasa lijepoguza susjeda Verica. Ona se htjela nasaliti s nasim Paterom Teodorom. Znala je da ce sigurno doci prvi ili drugi dan Nove godine. Pa mu je htjela prirediti iznenadjenje kakvo je samo njoj prilicilo. Vjerojatno je htjela vidjeti sto ce Pater Teodor uciniti kad Pikica pocne pricati prostote. Odabrale je dvije rijeci iz svojega asortimana prostota, za koje je bila sigurna da ce ih Pikica brzo upamtiti. To je bilo ono nesto iz zenskoga medjunozja sto sadrzi suglasnike c i k, pa onda ono drugo iz muskoga medjunozja sto sadrzi suglasnike r i c. S obzirom da je Pikica vrlo brzo ucila rijeci koje su sadrzavale bas te suglasnika, nasa je Verica pucala na sigurno. Do Nove godine Pikica ce sigurno nauciti one rijeci koje ce natjerati Patera Teodora da se zacrveni, i bar deset puta prekrizi. I, unaprijed je uzivala u svojoj sali.
Ja sam u pripremi te predstave imao posve sporednu ulogu. Statista. Kao i u samoj predstavi.
Na samu Novu godinu zastor se podigao. Pozornica - nasa kuhinja. Glavni glumci polako su se skupljali. Pikica je vec bila u svojoj krletki na kredencu. Mi smo se muvali po kuci. Samo se cekalo Patera Teodora. Susjeda Verica, iza svojih je vrata, virila kroz kljucanicu, da joj Pater Teodor ne bi promaknuo. I da kojim slucajem propusti predstavu.
I, Pater Teodor je stigao. Lijepoguza Verica odmah iza njega. Zajedno su usli na scenu, tj. nasu kuhinju. Za divno cudo, Pikica je sutjela. Samo se klanjala svojem liku u malom dzepnom ogledalcu, koje je visjelo u njenoj gajbici. Pater Teodor je zazelio svim ukucanima mir i dobro. Raskomotio se, i pomirisao je uobicajeni stamprl sa sljivovicom, koji mu je nasa mama vec natocila. I, poceo je nevezani razgovor o svemu i svacemu. A nasa je susjeda Verica bila sva na iglama. Kad li ce Pikica progovoriti. Naravno ono sto ju je ona naucila. One rijeci sa c i k, i sa r i c. Ali Pikica se samo klanjala svojemu liku u ogledalcu.
I, onda kad se itko najmanje nadao Pikica je progovorila. Ali ne "Sretan Bozic" ili "Sretna Nova godina", sto ju ucila mama. Nije progovorila ni onu rijec sa c i k, pa ni onu rijec sa r i c, sto ju je ucila Verica. Progovorila je nesto sasvim trece.
Pikica je krijestala sasvim razgovijetno: "Verrrrica. Debela guzica. Verrrrica. Debela guzica."
I, to joj se izgleda jako dopalo. Pa je to neprestano ponavljala.
Svi smo bili sokirani. Narocito Verica. Jedino se moj brat, iz prikrajka, zagonetno smjeskao.
Sad smo svi cekali kako ce reagirati Pater Teodor. Ipak, ono sto je moj brat naucio Pikicu nije bas bilo pristojno.
Pater Teodor prvo se malkice zbunjeno nasmijesio, onda se nasmijao i onda se poceo grohotom smijati.
Tada smo se i svi mi poceli smijati. I novoimenovana Verica s nama.
Od toga dana nasa Verica vise ne pravi sale na tudji racun. I rjecnik joj vise nije tako socan kao prije. Postupno je sve proste rijeci izbacila iz svojega rjecnika.
I, ponovno je postala samo lijepoguza Verica. Sa straznjicom poput Meriliyn Monroe. Zahvaljujuci Pikici.
A Pikica bi, uz ostalo, i dalje povremeno krijestala: "Verrrrica. Debela guzica. Verrrrica. Debela guzica". Iako Verice nije bilo u blizini. I klanjala se svojoj slici u ogledalcu.
|
Na vrh
Prica o Marini
ili iznenadjenja su svuda oko nas
Ne znam tko je bila Marina. Ali o njoj je netko spjevao pjesmu. A tu je pjesmu pjevao Claudio Villa u San Remu tamo daleke 1950 i neke. Pjesma je imala vrlo pjevni pripjev: "Marina! Marina! Marina!" I taj je pripjev bilo vrlo lako nauciti. Bas je taj pripjev povod ovoj prici.
Dakle, te 1950 i neke, mislim da je to bila 1957, ako me sjecanje ne vara, na festivalu je u San Remu Caludio Villa otpjevao lijepu pjesmu pod nazivom "Marina". Cak mi se cini da je i pobijedio s tom pjesmom.
To i nije toliko vazno za ovo sto cu vam ispricati koliko je vazno da je to u nas tada bila nevjerojatno popularna pjesma. U ono vrijeme. Marinu su pjevali, Marinu su svirali, Marinu su fuckali, s Marinom se plesalo, s Marinom se ustajalo, s Marinom se polazilo na spavanje. Ukratko, Marina je trestala iz svih mogucih zvucnika, radioaparata, gramofona, pjevali su je svi tadasnji pjevaci zabavne glazbe, a pripjev "Marina! Marina! Marina!" mnogi su rabili kao signal za dozivanje i pozivanje.
Tako smo, moji prijatelji i ja, taj pripjev rabili kao nas signal. Jer, lako su ga fuckali i oni koji bas i nisu imali sluha. Jednostavno nije bilo moguce, da taj pripjev ne nauce.
Jednog ranog jutra, jos prije dorucka, bas kad sam hranio Pikicu, zacujem kroz prozor zvizduk: "Marina! Marina! Marina!"
"Sto li se to nekome od mojih prijatelja dogodilo da je tako uranio" - bilo je prvo sto sam pomislio kad sam polazio prema prozoru.
Ali, ispod prozora nije bilo nikoga. Bilo je ocito da me neki moj prijatelj ranoranilac zafrkava, pa se ne ce pokazati. Za svaki sam slucaj jos jednom pogledao lijevo i desno, i vratio se Pikici.
No, za nekoliko minuta ponovno je netko fuckao: "Marina! Marina! Marina!" Ponovno sam otisao do prozora, ali dok sam ja stigao do prozora moj se prijatelj ranoranilac dobro sakrio.
"E, ne ces vise" - pomislio sam. Sada sam se ja sakrio odmah uz prozor i cekao.
Nisam trebao dugo cekati, kadli je moj prijatelj ponovno zafuckao: "Marina! Marina! Marina!". Oprezno sam provirio kroz prozor, ali na ulici nije bilo nikoga. A, fuckanje se culo i dalje. Ali ne dolje s ulice, nego iznad moje glave. Pogledao sam uvis i nisam mogao vjerovati svojim ocima i usima. Na najvisoj grani obliznjega drveta sjedio je i fuckao Marinu, ali ne neki od mojih prijatelja bez sluha, ako ste to pomislili.
Tamo je, doduse, sjedio moj prijatelj, ali ne iz drustva, nego nas prozorski ljubimac - veliki crni kos.
I fuckao, da je sve orilo: "Marina! Marina! Marina!"
Nije mi poznato kako su na taj njegov ljubavni zov reagirale kosice, ali nas nas je prozorski ljubimac jos prilicno dugo, ranom zorom, budio pripjevom pjesme pobjednice s festivala talijanske kancone.
|
|
