|
|
Prica o Aski
Kako smo se poceli baviti psima
Prije nekih petnaest ili dvadeset godina preselili smo se iz Zagreba u Samobor, i uselili u jos nedovrsenu kucu. Nismo se pravo ni snasli, kadli se oko nase kuce pocela motati neka psina. Bila je to prvoklasna tigrasta bokserica. To smo saznali tek kasnije. Mi o psima nismo znali gotovo nista. Kako u ono vrijeme nismo imali ni ogradu, ona se udomacila na nasem terenu. Bilo nas je malo strah, jer ta je psina izgledala jako hudo. Nismo znali odakle je dosla, ni cija je, ali smo ocekivali da ce sama otici kuci, kad shvati koliko nam je straha u kosti utjerala.
Supruga i ja, u to smo vrijeme oboje radili u Zagrebu, i dolazili s posla poprilicno kasno. Rucali bismo i vecerali istovremeno, u kuhinji, koja je smjestena u razini terena. Jednog dana, u sumrak, kada smo rucali i vecerali, na prozoru kuhinje pojavila se ogromna pseca njuska, i razlila se priljubivsi se o prozor. A dva su ogromna oka, gladno, gledala u nase tanjure. Moja supruga vise nije mogla izdrzati. Skupila je sve sto je mislila da pas jede, otvorila vrata kuhinje i dala "zvijeri" da jede, uz komentar: "Sam Bog zna koliko dugo ovaj pas nije jeo."
Kasnije je priznala, da ju je bilo jako strah ne ce li je "zvijer" ugristi.
To je bio prvi "koban" potez, a uskoro je slijedio i drugi. Bokserica je potom uredno dolazila, za vrijeme nasega rucka, po svoj dio. Poceli smo kupovati iznutrice i slicne mesne preradjevine za nasega upornog popodnevnog gosta.
Kako je bio mjesec studeni, vani je odjednom jako zahladilo, bilo je oko minus 15. Bokserica se drzala nase kuce, i drhtala od hladnoce. E, sada ja vise nisam mogao izdrzati. Otvorio sam vrata, i pozvao "zvijer" u kuhinju, na toplo. Usla je bez oklijevanja. I, nije nas pojela.
Cak sto vise, pokazivala je znakove zahvalnosti, i veselo mahala onime sto joj je od repa ostalo. Sad je bio problem sto s psinom, kad sutra odemo na posao. Na minus 15 nismo je mogli izbaciti, i tako smo je ostavili u kuci. Kad smo se vratili, sve je bilo u redu. Bestija je znala kucni red.
Znalci su nam rekli, da je to vrijedan rasni pas, i sigurno ga netko trazi. Tada smo naivno mislili, da se tako vrijedan pas samo izgubio, pa smo nekoliko puta davali oglas u novine, ne bi li se javio vlasnik. Bez uspjeha. Pokusali smo u Kinoloskom savezu, i odveli je jednu vecer na sastanak sekcije boksera. Tamo su joj se svi divili, ali nitko nije znao cija bi mogla biti. Znalci su procijenili njezinu starost na dvije do tri godine.
E, lijepu smo si kasu skuhali. Dama je ostala kod nas. Nasa kcer dala joj je ime Aska. I, to je bio nas prvi pas. Prvi pas koji nas je posvojio.
Aska je ubrzo postala nasa miljenica. Po svemu sudeci zivjela je u kuci. Bila je vrlo pristojna i pametna. Izgleda da je i neku skolu prosla, jer slusala je i shvacala svaku naredbu. Za koju smo mi mislili da bi psi trebali razumjeti. Supruga bi je hranila, a ja bih je setao po sumi. Bila je jako privrzena, iako nije bila nasa, a bila je vec odrasla kad je dosla k nama. I bez "lajne", hodala je tik uz koljeno. Jedino bi u sumi pravila krugove, i pretrazivala okolno grmlje. Odazvala bi se na svaki poziv, kao da smo je mi odgajali. A tada nismo znali ni kako se to radi.
No, ne lezi vraze. Nakon nekog vremena, bestija se pocela debljati, pa smo u prvi cas pomislili da je supruga preobilno hrani. Ali, jok. Gospodja je bila u blagoslovljenom stanju. Sada su tek poceli problemi. Treba osigurati toplu prostoriju za uspjesan porod, a mi smo u jos nedovrsenoj kuci. U buducem dnevnom boravku improvizirali smo neku vrstu velikog satora. U sator smo smjestili uljnu pec, tako da je Aski bilo ugodno toplo. Nabavili smo kinoloski prirucnik, i na temelju uputa u prirucniku, sastavio sam kutiju za porod.
I, za neko vrijeme Aska nas je obradovala sa sest malih psica, koji su doduse slicili na boksere, ali to sigurno nisu bili. Bar ne cistokrvni. A bestija nije htjela reci s kim je zgrijesila i tko im je tata.
Nismo imali srca utopiti ih, kako su nam savjetovali, i kako se nekad ovdje u okolici radilo s nezeljenim psicima. Pazili smo ih jednako kao i Aska. Bilo je pravo zadovoljstvo gledati ih kako napreduju i razvijaju se. Kolikogod je to bilo lijepo iskustvo, postajali smo sve nervozniji. Kako udomiti sest falsnih boksera? Doduse, slatkih i medenih, ali ipak falsnih. I bez papira.
Ipak, sve smo ih dobro udomili. Uposlili smo svu familiju, blizu i dalju, prijatelje, znance i koga sve ne. S deckima je bilo lakse. Herkul i Hektor otisli su odmah. S curicama je bilo malo teze, ali i njih smo dobro udomili, iako su bile bez papira i falsne.
Prigodom udomljavanja, prvi sam se put susreo s necim, sto ni danas ne razumijem. Kako sam svima i svakom nudio prekrasne psice, i u uredu naravno, dosla mi je s gornjega kata mlada gospodja s ponudom, da udomi psica. Po njezinu bilo je svejedno je li psic decko ili curica, pa sam pitao sto ce s psicem. Odgovor me zaprepastio.
A, glasio je priblizno ovako: "Mi ovih dana idemo na more, pa da se djeca imaju cime igrati. Kad zavrsi odmor ostavit cemo ga. Snaci ce se on."
Mislim da odmah pogadjate. Ta gospodja nije od nas dobila psica.
Aska nas je jednostavno posvojila i osvojila. Bila je izuzetan pas. Poslusna i privrzena svim ukucanima. Taman pas za pocetnike. "Zvijer", za koju su nam pricali, da kad jednom zagrize vise ne moze pustiti i svasta jos. Narocito je voljela setnje sumom, trcati za stapom i natezati me za rukav. Kad bismo se igrali, skakala je na mene, i hvatala za rukav vjetrovke. Tesko je povjerovati, ali nikada me pri tom nije ugrizla. Ni slucajno. Cim bi osjetila, da je moja ruka u rukavu, popustila bi i uhvatila onaj prazni dio rukava. I njime bi tresla lijevo desno.
Nasa ju je kcer rado setala, jer se uvijek drzala uz koljeno, i plasila je prolaznike. Kad bi netko dolazio ususret, za svaki bi slucaj presao na drugu stranu ulice. A ona je bila takva, da smo joj mogli kost izvaditi iz usta. Nikada nikog nije napala, niti je pokazivala ikakve znakove agresivnosti. A mnogi boksere smatraju opasnim psima. I ne samo boksere.
|
Na vrh
Aska je uvrijedjena
Dogodilo se to onoga ljeta nakon sto smo sretno udomili svih sest Askinih psica. Ja sam kao i obicno, po dolasku s posla, poveo Asku u sumu na redovitu setnju. Ne znam kako se to dogodilo, ali taj je dan Aska, umjesto lijevo, kao obicno, skrenula desno. Izgleda da su je tragovi lisica, koje imaju jazbinu nekih pedesetak metara od nase kuce, skrenuli s uobicajenog puta. Njuskala je oko svakog grma, i mi smo se popeli visoko u sumu. Tamo gdje jos nismo bili. Na vrhu brijega Aska je stala i cekala me. Kao da je pitala: "Kamo dalje. Idemo doma, ili smijem li jos malo njuskati?" Odobrio sam Askinu zelju za istrazivanjem, i mi smo krenuli prema sjeveru. I tako smo, nakon nekog vremena, izbili na cestu sjevernije od nase kuce, tamo gdje obicno nismo bili. Kako smo vec poduze setali, pozvao sam Asku, i mi smo se uputili uz ulicu prema nasoj kuci.
Nadomak kuce, ispred jedne novogradnje, bio je parkiran auto. Ispred auta stajali su jedan stariji i jedan mladji gospodin, i upravo su se spremali uci u auto i otici. Mladji nas je gospodin prvi spazio. Pogledao je Asku i rekao: "Tata, gledaj, ovo je onaj nas pas!" Stariji se gospodin okrenuo, pogledao je Asku i rekao: "Gle, zbilja." Meni kao da se svijet poceo rusiti. Sada ce vlasnici traziti da im vratim Asku, i vec sam smisljao kako da im tu namjeru osujetim. Kako je napad najbolja obrana, ja sam odmah ispalio rafal optuzbi: kako su mogli izgubiti takvoga psa, gdje su bili do sada, a mi smo davali brojne oglase na sve strane, zasto je nisu trazili kad stanuju tako blizu, i svasta jos. Ali, sada vec bivsi, vlasnici Aske nisu se mnogo uzbudjivali. Stariji gospodin, tj. tata onoga mladjega, posve mi je prijateljski objasnio da oni ne stanuju u ovoj kuci, nego dvadesetak kilometara dalje. A ovo da je kuca njegova brata, koju on povremeno obilazi. Tako je bilo i tada kada je izgubio Asku. Dok je on obilazio kucu, pustio je Asku da se prosece. Kad je zavrsio s pregledom, Aske nije bilo, a njemu se zurilo. I, odvezao se. Dodao je pritom: "Ne brinite se, kuja je prava bokserica. Iz sampionskog je legla. Mi vec imamo novu." Rekao je to tako smireno, i nekako hladno, kao da je pas nekakva stvar koju se, kada dotraje ili se izgubi, jednostavno zamijeni novom.
Toliko o bivsem Askinom gazdi.
Zanimljivije je, medjutim, kako se za to vrijeme ponasala Aska. Ona bi obicno, kad bih ja stao na ulici da s nekim porazgovaram, sjela uz mene i cekala odobrenje da se pozdravi ili upozna s onim s kime bih ja razgovarao. Aska bi tada posnjofala onoga s kime bih ja razgovarao, a malo bi se i umiljavala radi boljeg upoznavanja.
Medjutim, toga dana nije bilo tako. Aska je mirno prosla pokraj obadvojice svojih bivsih gazda. Cak je i glavu malo okrenula na suprotnu stranu. Produzila je jos desetak metara, sjela na cestu, okrenula ledja svojim bivsim vlasnicima, i cekala. Bilo je ocito, da je htjela pokazati sto misli o svojim bivsim vlasnicima, i kako je uvrijedjena sto su je ostavili i nisu dosli po nju.
Ja sam brzo zavrsio razgovor, i krenuo. Kad sam dosao do Aske, ona je skocila, i veselo potrcala prema nasoj kuci.
Asku smo imali dugo, ili bolje reci ona je imala nas. Sve dok nije uginula od bolesti srca.
I evo odgovora. Kad bismo birali psa, bokser bi sigurno bio medju pasminama koje bismo izabrali. I izabrali bismo zenku. Po uzoru na Asku.
Ali, nas pokusaj izbora bio je malo drugaciji. Procitajte u pricama koje slijede.
|
|
