|
|
Prica o Arniju
ili tajanstvenom psu iz sume
Arnija smo pokupili s ulice jedne subote poslije podne ovoga ljeta, nakon sto su nam susjedi dojavili da vec nekoliko dana u susjedstvu luta neciji pas. Pojavio se na rubu sume iznad nase kuce. Prvi ga je spazio nas susjed i dalekozorom ustanovio da je to velik pas i treba biti oprezan. Kasnije smo ustanovili da pas bas i nije bio tako velik, ali u usporedbi s njihovom maltezericom susjedu se cinio ogromnim. Narocito kad se gleda dalekozorom.
Pas bi se malo pojavio, pa se malo povukao u sumu. Kao da izvidja je li na pravome mjestu. Tako smo se nekoliko dana igrali skrivaca. Susjed s dalekozorom bi ga opazio i digao "uzbunu". Dok bi se mi drugi sjatili, pas bi nestao. Vec smo pomalo prestali vjerovati u postojanje psa iz sume i zbijali sale na susjedov racun. Da umjesto malih bijelih miseva vidi velikoga crnog psa. I to kroz dalekozor.
Sve dok se pas nije odvazio i spustio na ulicu do nasih vrata. Glad je vjerojatno ucinila svoje. A mozda je psic ustanovio da su mu dali pravu adresu. Adresu nasega azila gdje ce sigurno biti zbrinut.
Prva ga je spazila susjeda, prava vlasnica one male maltezerice, supruga gospodina s dalekozorom. I odmah se skupilo drustvo znatizeljnih susjeda. Tajanstveni pas iz sume bio je stvaran.
I, tu pred njima veselo mase repom.
Ali, zagonetka je visjela u zraku. Ciji je psic? Odakle je dosao? Koje je pasmine? Koliko je star?
I jasno, samo od sebe, nametnulo se pitanje: sto s psicem? Moja je supruga tada pozvala mene. Ono kao, vise ljudi vise zna. A stvar je bila jasna k'o Sunce. Psa cemo zbrinuti mi. Po obicaju. Privremeno, dok se ne nadje pravi vlasnik ili dobar udomitelj.
I tako se pas nasao u nasem dvoristu. Odmah smo se sprijateljili. Hranu je samo gutao, nije je ni zvakao. Ocito, bio je vrlo gladan. Bio je to stenac star oko 6 mjeseci. To su kasnije procijenili strucnjaci. Tocnije nasa veterinarka. Po zubima.
Kako ima dugu dlaku bio je pun cicaka, pa smo ga prvo morali mjestimicno osisati. Potom smo ga lijepo okupali i ocesljali. I od tajanstvenog psa iz sume ispao je prekrasan stenac s velikom glavom, pokriven bogatim i mekanim crnim krznom.
Ponovno smo, po ne znam koji put, listali nas kinoloski prirucnik, i smisljali pricu za potencijalnog udomitelja. Da vidimo koje bi pasmine mogao biti. Jasno je da mora biti cistokrvan.
Potencijalni udomitelji tada lakse progutaju pricu kako smo dosli do psa i zasto za psa nemamo papire.
I nasli smo. Po fotografiji iz nasega kinoloskog prirucnika stenac je pljunuti Briard. Doduse ovome nasemu falilo je nesto krzna koje smo zbog cicaka morali odrezati i skratiti, ali nije bilo sumnje, tajanstveni pas iz sume je francuski brijarski ovcar. Kasnije smo saznali da su to u nas vrlo rijetki psi.
E, sada ce s pricom biti mnogo lakse. Recimo: "Prometna nesreca na obliznjoj autocesti, vlasnici Francuzi poginuli, pas ostao sam i nezbrinut". Mozda prodje.
No zagonetka je ipak ostala. Kako je tako rijedak pas dolutao iz sume, a ne iz mjesta. Vjerojatno ga je netko sutnuo pred odlazak na godisnji odmor, ili izbacio iz auta na cesti u sumi iznad nase kuce, da ne bi nasao put kuci. Nije imao ogrlicu niti je sobom donio bilo kakve dokumente o svojemu porijeklu. A bio je premlad da nam o tome ista kaze.
Ipak, prvo smo pokusali naci pravoga vlasnika. U nasem je gradu obicaj da se obavijest o izgubljenom ili nadjenom psu ostavi u veterinarskoj stanici, kod one mlade veterinarke koja je spasila Bubu. Ali tamo nitko nije trazio takvoga psa. Cak sto vise, u stanici nisu znali ima li netko u okolici brijara.
I pocela je potraga za vlasnikom ili udomiteljem putem Interneta. Ali jok, nitko niti se javio da je izgubio takvoga psa, niti da ga zeli. Ipak, jedna je mlada dama pokazala zanimanje za psa kao poklon svojoj prijateljici. Ali javila se samo jednom.
U medjuvremenu smo ga dali cijepiti protiv svega i svacega, ocistili od buha i nametnika, i cekali hoce li se netko javiti na brojne oglase, koje smo odaslali na sve strane.
Kako je vrijeme prolazilo, ustanovili smo da je psic prijenosnik opasne bolesti od koje neki ljudi mogu lako oboljeti. Ni moja supruga ni ja na tu bolest nismo imuni. Nije proslo ni tjedan dana, i vec smo oboje bili akutno oboljeli. Bolest se zove "uvlacenje pod kozu". Psic se posve udomacio i osvojio nas.
Odlucili smo zadrzati ga!!! Pa makar pravi vlasnici i ne bili Francuzi.
Dali smo mu ime Arni. Neka bar zvuci francuski kad je prema svim znacima francuski briard.
Dobio je pravu ogrlicu, ogrlicu protiv nametnika, markicu i pseci pasos na ime Arni.
Ostali podaci: procijenjena starost je 6 - 7 mjeseci, svi zubi novi, i na broju, prekrasni bijeli, tezina 17,60 kg i visina cca 50 cm.
I tako je nasa Buba, neplanirano, dobila drustvo. Nije bas bila odusevljena. Nije ni cudo. Do sada je bila ljubimica i jedinica, a sada se u kucu uvalio neki cupavac s ulice. Jos gore, iz sume. I ponasa se kao da je doma.
Sada imamo dva psa. I procitali ste kako smo ih izabrali. Buba je krizanaca krizanac, a Arni je izgleda plemenitoga roda. A mozda je lazni brijar. I ne bismo se od njih rastali, pa bili pravi ili krivi. Nasi su. Jer tako je moralo biti.
I evo, prije nego zapocnem s novim pricama, da zavrsim price o tome kako smo izabrali nasega ljubimca zadnjom pricom s malo drugacijim naslovom.
|
Na vrh
Kako smo u jednom danu dvaput skoro izgubili Arnija
Prvi dogadjaj.
Jos u vrijeme dok smo Arniju trazili sigurno utociste, vodili smo ga na cijepljenje, i na povratku svratili u robnu kucu po neke sitnice. Tamo smo naletjeli na prijateljicu moje supruge i njenog muza. Njima se Arni jako svidio, zele psa u kucu, i imaju za psa izvrsne uvjete (ogradjeno dvoriste i vrt), a sto je najvaznije vole zivotinje. I njima bismo ga mogli povjeriti na cuvanje, bez opasnosti da ce mu biti lose. Ali, oni bi htjeli malo manjega psa. Odluku ce donijeti posto pogledaju ima li u sinteraju veterinarske stanice kakav manji pas. Ja sam Boga molio da takvog malog psa stvarno i nadju. Arni nam se posve "uvukao pod kozu", i kolikogod problema imali s njim, ne bismo se htjeli rastati od njega. I tako su oni otisli u veterinarsku stanicu, i javili se Gogi. To je ona mlada veterinarka koja voli zivotinje. Goga nije imala ni jednog malog psa kakvog bi oni htjeli.
Ali, prije nego su se oni snasli, vec su im u prtljazniku auta bila dva mala macica sa cjelokupnom opremom za njihovu njegu: kemijski zahod za macke, hrana za nekoliko tjedana, cetke za cesljanje i svasta jos. I tako nam javise telefonom, da su, umjesto jednog malog psa, udomili dvije male slatke mackice.
A nama je laknulo. Arni ostaje kod nas.
Drugi dogadjaj.
Taj dan poslije podne ponovno su Buba i Arni pravili reda, tj. tjerali hofirante jedne male maltezerice iz susjedstva. Kojoj je bas doslo vrijeme. Arni se tako zanio u ulozi rastjerivaca, da je postao neoprezan i pao sa stepenica s visine od oko dva metra. Jako se udario i uplasio. A mi smo se uplasili jos vise. Detaljnim pregledom utvrdili smo da je citav i da nista nije slomio. Samo se, izgleda, jako natukao.
Prije mraka vec je Bubi pomagao lajati na macke, koje povremeno prolaze nasom ulicom. Buba je inace "alergicna" na macke. I Arni laje s njom, a da ne zna zasto. Glavno da se laje.
|
|
