|
|
Prica o Koki
ili tko je ovdje lud
Ako ste pomislili da je Koka nadimak nekoj djevojci, ljubitelju zivotinja, koju sam poznavao u mladim danima, prevarili ste se. Koka nije ime ni psu, kucnom ljubimcu. A nije ni macki. Ili papigici.
Koka je ime jedne obicne kokosi. Ali, ne bas obicne. Ta je kokos bila neobicna. Jako neobicna. I bila je kucni ljubimac, tocnije kucna ljubimica moje tete. Koja ju je jednostavno zvala Koka.
Moja je teta zivjela na periferiji Zagreba. Tamo, gdje se tada zivjelo k'o na selu. Mala trosna kucica, malo okucnice, koja gredica salate i mrkvice, nekoliko grmova malina, pokoji grm ruze, stablo sljive, jedan mladi orah, a uz dvorisna vrata bujna glicinija stvarala je pravi slavoluk.
Teta Fanika, kako se zvala, zivjela je u toj trosnoj kucici sama. Ali ne posve sama. Kao sto sam vec rekao, drustvo joj je pravila Koka. Koka je bila pravi kucni ljubimac, slobodno je setala dvoristem, a kucna vrata bila su joj uvijek otvorena. A, u ono su vrijeme kucni ljubimci bili prava rijetkost.
Kad bi teta Fanika sebi spremala rucak, Koka bi sjedila na naslonu jednog starog rasklimanog stolca.
I dok bi se ono nesto malo za pojesti krckalo u loncu, teta Fanika i Koka bi razgovarale. I sasvim su se dobro sporazumijevale. Za nas neupucene, Koka je govorila uvijek jedno te isto: "Ko… Ko… Ko…". Ali, teta Fanika tocno je znala sto joj Koka zeli reci, ili sto joj je na pitanje odgovorila.
Svi koji su za to znali drzali su tetu Faniku malo trknutom. Da ne kazem ludom. I ja, to moram priznati. Sve do jednog dana, kada sam bio svjedokom neobicnog prizora, koji cu vam sada opisati.
Moja je zadaca tada bila da teti Faniki povremeno donesem ono sto joj je potrebno za prezivljavanje. Malo brasna, malo soli, malo masti, i drugih sitnica. Da sada ne nabrajam sto je sve tada u kucanstvu tete Fanike bilo potrebno. Tako sam, ja taj dan, donio sve te stvari u dva cekera. Plasticnih vrecica tada, na svu srecu, jos nije bilo.
Stajao sam u kuhinji s ta dva cekera, dok se teta Fanika nesto muvala u sobi. Ogledavao sam se kuda da sve to stavim. Na stolu je bila daska za tijesto i svasta jos sto je teta Fanika rabila za pripremanje rucka. Na pod to nisam htio staviti, a na jedinom stolcu u kuhinji sjedila je Koka.
Tada sam Koku jednostavno skinuo, tocnije odgurnuo, s toga stolca i na stolac stavio ona dva cekera.
I, tada je pocelo.
Koka se strasno uzrujala. Kako se netko usudio zaposjesti njezin stolac. I odjurila je u sobu. Zacas se pojavila teta Fanika, a iza nje jos uvijek jako uzrujana Koka.
"Kaj si joj naredil?" - bilo je prvo sto me je teta Fanika pitala.
Ja sam se pravio lud, a teta je Fanika tada jako ljubazno pitala Koku: "Kaj ti je naredil. Fakin jedan?"
Koka je samo uzrujano nesto kokodakala, kao: "Ko… koooo…koo ….koook… koo…. kooook". Ali, moja je teta odmah sve shvatila.
"Gurnul si ju sa stolca, ha? Znas da je to njezin stolac."
Sada sam vec pomislio da sa mnom nesto nije u redu. I nije trebalo da se pravim ludim.
Ali stvar time nije bila svrsena. Koka je i dalje bila uzrujana, i polagala je pravo na svoj stolac.
Tada je teta Fanika, da umiri Koku, rekla: "Dooobroo. Dooobroo. Hodi, pa se malo gledaj u spigl."
I Koka je prestala kokodakati, zadovoljno je otisla u sobu ravno pred psihu. To vam je onaj dio namjestaja s velikim spiglom. Skocila je na psihu i stala pred spigl.
A ja, nisam mogao vjerovati svojim ocima.
Koka se namjestala pred onim spiglom, i uzivala u svojoj slici. Okretala se malo lijevo, pa malo desno.
I zadovoljno je kokodakala: "Ko.. koo.. kooo.. kooooo."
Kad sam odlazio od tete Fanike, vise nisam bio siguran jesam li samo malo trknut ili potpuno lud.
I odlucio sam, da o tom dogadjaju nikome ne kazem ni rijeci. Sve do danas.
Ionako mi nitko ne bi vjerovao.
|
|
