|
|
Prica o Larisimi
Tko se boji pasa jos
Ovo nije prica o nasem psu ili nasem kucnom ljubimcu. To se dogodilo nasim prijateljima negdje uoci Bozica. Prije nekoliko godina.
Glavni junak, ove price o Larisimi, zove se Veliki. Tako ga zovu, jer je visi od metar i osamdeset. Veliki je vrsnjak nase kceri. Bavio se, i jos se bavi sportom, i svakodnevno trenira. Bio je odlican student i sve je ispite ispolagao prije roka. I diplomirao je prije roka. Ukratko decko bez mane. Osim jedne. A ta je mana panican strah od pasa. Ako ste pomislili da ga je ugrizla Larisima ili neki drugi pas prevarili ste se. Veliki se jednostavno boji pasa. Malih ili velikih, starih ili stenaca, crnih ili bijelih, cupavih ili bez dlaka. Boji se pasa cak i bez zuba. Ili tocnije receno bojao se. Sve do dogadjaja koji cu vam ispricati.
Jednog nas je popodneva nazvala nasa prijateljica, majka Velikog. Hitno je trebala odgovore na nekoliko pitanja: "Sto uciniti sa stencem od mjesec ili tko zna koliko dana? Sto jede? Sto pije? Sto s njim ako je bolestan? Kako ga njegovati?" I svasta jos. Mi smo odgovorili da je najbolje sa stencem otici veterinaru i on ce vec znati sto sve treba uciniti.
Nas je, medjutim, zanimalo zasto to ona pita. Jer nasi prijatelji zive u gradu, u stanu, u velikoj kucerini. I s psima ne zele imati nikakvoga posla. Rekla je samo da ce nas nazvati kad se vrate od veterinara.
I, nazvala je. Koji sat kasnije saznali smo sto se dogodilo, i zasto su oni trebali prvo nas pa onda veterinara.
Tog je dana Veliki, zajedno s jos nekoliko prijatelja, trcao za trening negdje na savskom nasipu ili Jarunu. Ne sjecam se vise tocno gdje je to bilo. Negdje, iza jednog grma, Veliki i njegovi prijatelji naisli su na klupko stenaca, koje je tu netko odbacio. Stenci su drhtali od studeni i od straha. I stiskali se jedan k drugome. Tko zna koliko su dugo stenci tu lezali. Decki su stali i gledali to klupko jada. Netko je od njih, mozda bas i Veliki, rekao: "Pa, ne bumo ih valjda tu ostavili da se smrznu ili pokrepaju od gladi?"
I, nisu ih ostavili. Svaki je uzeo po jednoga. Stavili ih ispod svojih trenirki da ih ugriju. A psica je bilo bas toliko koliko i mladica. Decki su prekinuli trening i krenuli svako svojoj kuci, da zbrinu svaki svojega psica. I Veliki takodjer. S psicem u njedrima pojavio se u stanu. Na opce zaprepastenje ukucana. Veliki s psom u njedrima!? I, nije se bojao!
Nakon razgovora s nama otisli su veterinaru. Od veterinara su saznali da je stenac zapravo zenkica. Takodjer su saznali sve sto bi toj zenkici, osim cijepljenja, trebalo. Sve su to pribavili, jer psu treba pruziti svu njegu, dok je kod njih. A to je samo privremeno, dok joj ne nadju smjestaj. Dobila je i ime. Lara. Takodjer privremeno.
Nas je komentar bio: "To je prst Bozji. Taj ce pas sigurno ostati u njihovom domu. I postati kucni ljubimac." Nasi su prijatelji, medjutim, i dalje vjerovali da je Lara kod njih samo privremeno.
Proslo je nekoliko dana, ne vise od desetak. To je inace vrijeme inkubacije one opake bolesti koja se zove "uvlacenje pod kozu".
Ponovno smo se culi s prijateljima, i saznali da se Lara sada zove Larisima. I, da je ne ce dati nikome. Bilo je ocito da su svi oboljeli. Larisima je postala kucna ljubimica! Svih ukucana, a najvise Velikog.
I, Veliki se vise ne boji pasa.
|
Na vrh
Iznenadjenja u obitelji Velikog
U prosloj sam pricici opisao kako je Lara postala Larisima, kako je dosla u dom Velikoga i postala kucna ljubimica. I kako se Veliki vise ne boji pasa. Ali to nije sve. O Larisimi ima jos.
Junak ove danasnje price nije vise Veliki. Sada je u sredistu pozornosti upravo Larisima. Prst Bozji za obitelj Velikog.
Veliki, osim roditelja, ima i baku. Baka zivi u stanu s obitelji Velikog. Kako starost cini svoje tako je i baka Velikoga onemocala. Ne izlazi vise iz stana. Uglavnom lezi u krevetu. Ponekad ustane i pomocu stapa napravi nekoliko koraka po stanu. Korak po korak. Svi se ukucani brinu za baku i paze da joj bude sto udobnije. A baka se osjeca sve slabijom i slabijom. I samo moli Boga da je sto prije uzme k sebi. Da se rijesi svojih muka i beskrajnog lezanja u krevetu.
Dolazak Larisime nije bas djelovao na baku kao na ostale ukucane. Barem ne odmah. U pocetku je bila ponesto suzdrzljiva prema Larisimi. Mozda se i pribojavala da ce sada ukucani vise paznje posvecivati Larisimi nego li njoj, kojoj ne preostaje nista drugo do li umrijeti. Sve bi to potrajalo da Larisima nije ucinila prvi korak.
Jednoga je jutra baku probudilo nesto toplo i ugodno. Noge su joj bile ugodno tople kao da ih je grijala termoforom. Bila je to Larisima koja se smjestila na bakinom krevetu i grijala joj noge. I tako su se baka i Larisima sprijateljile. Sada Larisima spava na bakinom krevetu i cijelu joj noc grije noge. Pred jutro, kad se baka probudi, Larisima se smjesti na njezino uzglavlje i tako one zajedno na istom jastuku jos malkice pridrijemaju.
Ali to nije sve.
Mama Velikoga jednoga je dana gotovo dozivjela sok kad se s posla vratila kuci. U kuhinji je, naime, zatekla baku kako kuha objed. To se vec dugo dugo nije dogodilo. Baka je zbunjeno protumacila kako joj se pricinilo da je Larisima gladna, pa se digla da joj pripremi nesto za jelo. A, kad se vec uspjela dici iz kreveta nije mogla odoljeti da ne skuha rucak. Baka je, naime, uvijek voljela kuhati. I izvrsno je kuhala. Sve dok nije onemocala.
I u obitelji Velikog zaredala su nova iznenadjenja.
Baka se pocela dizati iz kreveta da nahrani Larisimu dok ostalih nema kod kuce. Sve cesce i cesce. Sve dok to nije postalo svakodnevno. Ali nije pripremala obrok samo za Larisimu. Kuhala je objed za sve ukucane. I cijela je obitelj bila zadovoljna. Kad bi dosli kuci cekao ih je topao objed i radosna baka koja vise ne lezi u krevetu. I ukusan rucak koji baka zna tako dobro pripraviti.
Jednoga dana zatekli su topao objed na stolu, ali bake i Larisime nije bilo. Jako su se zabrinuli. Ali ne zadugo. Na hodniku su zaculi veseli lavez Larisime. U stan su usle baka i Larisima, i tada su saznali sto se dogodilo. Baki se, naime, ucinilo da bi Larisima rado izisla u setnju, cak i prije nego sto je netko od ukucana prosece. I, baka je izisla iz stana, prvi puta nakon nekoliko godina. I prosetala Larisimu. Cak joj ni stap vise nije trebao.
Od toga dana baka redovito sece Larisimu. I sebe samu. I ne treba jos stap. I ne lezi po cijele dane u krevetu. I ne ocekuje vise kada ce je Bog pozvati k sebi.
|
|
