|
|
Prica o Sljivi
ili kako me je skoro slag strefil
Ova bestijica, o kojoj ce u ovoj prici biti rijeci, nije postala nas kucni ljubimac. A mogla je. Ocijenili smo, da je dogadjaj sa Sljivom prst sudbine. I, da nam je pas u kuci neizbjezan.
Nakon sto nam je Aska uginula bili smo jako tuzni. Bili smo toliko vezani za nju, da jednostavno nismo mogli zamisliti nekog drugog psa u kuci umjesto nje. Moj brat, bratici i prijatelji, i svi oni koji imaju u kuci po neku zivotinju, savjetovali su nam da sto prije nabavimo drugoga psa. Tako cemo lakse prezaliti Asku. Ali mi smo mislili drugacije. Sve do dogadjaja koji cu vam sada ispricati.
Jednog popodneva, kad sam s posla dosao kuci, i otvorio kucna vrata, skoro me je slag strefil.
Iz kuce je izletio pas. Ali ne bilo kakav. Izletio je bokser, tocnije bokserica. I, pocela je skakati oko mene, i umiljavati se. Tocno kako je to radila Aska. Ja sam u prvi cas i pomislio, da je to Aska. I, da sam sanjao ruzan san, u kojemu je Aska uginula. Ali nije bio san, i to nije bila Aska, nego Sljiva. Mi smo je nazvali Sljiva, jer je oko lijevog oka imala crnu flekicu. Kao da joj je netko nabio sljivu, kako se to obicno kaze. I, stvarno se zvala Sljiva. To smo saznali istoga dana.
Iza Sljive, iz kuce se pojavila nasmijana moja supruga, i ispricala mi kako se Sljiva nasla kod nas.
Pri povratku kuci, u jednoj mirnoj ulici, supruga je morala zaustaviti auto. Nasred ceste sjedio je pas, bokser, tocnije bokserica. Bokserica je mirno sjedila, s namjerom da zaustavi moju suprugu. Uspjesno. Supruga je zaustavila auto, izisla i upitala boksericu: "Kaj delas tu na cesti, hoces da te neko zgazi?" Bokserica nije nista odgovorila. Jednostavno se digla s ceste, i uskocila u auto. Sjela je na straznje sjedalo. I to desno. Kao da je uvazena osoba. U najmanju ruku ministar. A tako se je i postavila. Uspravno, s uzdignutom glavom, i kao da kaze svojemu soferu: "Hajde! Sto cekas? Vozi me doma!" Inace je moja supruga bliska s psima, i odmah je shvatila sto joj Sljive govori. Samo je bilo pitanje gdje je Sljiva doma. To Sljiva mojoj supruzi nije rekla.
I, tako su se njih dvije dovezle doma. Ali k nama, a ne k Sljivi.
Kad se supruga pred nasom kucom zaustavila i otvorila vrata od auta, Sljiva je lijepo izisla, i uputila se ravno pred kucna vrata. Mirno je cekala da supruga uveze auto u garazu i otvori kucna vrata.
I, jos je jedna predstava pocela.
Sljiva je pocela obilaziti sve prostorije u kuci. Svaku je temeljito pregledala i pronjuskala. Ako bi vrata bila zatvorena, sjela je pred njih, i cekala da ih supruga otvori. Kad je pregledala cijelu kucu, zadovoljna obavljenim uvidom, izisla je na dvoriste, i odmah pocela praviti red. Lajala bi na svakoga, tko bi prosao ulicom. U slobodnom prijevodu: "Ovo je sada moj dom. Ne prilazite, jer tu ja cuvam."
Za razliku od mnogih drugih pasa, koji su nas kasnije pokusavali usvojiti, Sljivin pravi dom nasli smo jos isti dan. Zahvaljujuci sljivi na oku. Odvezli smo se sa Sljivom u onu ulicu gdje je autostopirala. Djeca, koja su se tamo igrala, odmah su se sjetila boksera sa sljivom na oku, pa su nam pokazali odakle je dosla. I, tako smo korak po korak, dosli cak do Juznog naselja, i na ulici zatekli Sljivinu gazdaricu kako je trazi. Odmah smo znali da je to ona. Imala je u ruci "lajnu" i vikala: "Sljiva! Sljiva!"
Gazdarica je bila jako sretna sto je nasla Sljivu. I Sljiva se veselila svojoj gazdarici. A mi smo presutjeli da se Sljiva kod nas vrlo brzo udomacila. Da gazdarici ne pokvarimo veselje.
|
|
