|
|
Prica o Bubi
ili kako biste Vi postupili?
Prica pocinje prije vise godina, kada su ljudi, svejedno koji, nabavili, bolje reci kupili vrhunsku kujicu bobtaila. Po ne bas maloj cijeni. Htjeli su se baviti uzgojem pasa - bobtaila. Ali, zbog neiskustva, ili neznanja, sto se sve moze dogoditi kad kuji dodje vrijeme, nisu bili dovoljno oprezni, pa je prvi hofirant, neki skotski ovcar iz susjedstva, iskoristio priliku. Tako su na svijet dosli stenci pasmine "bobtail-skotski ovcar" ili "skotski ovcar-bobtail", svejedno je. Vlasnici su bili bijesni i htjeli su sve poubijati, odreci se svoje kuje i svasta jos.
Slucaj je htio da su stanovali blizu mojega brata, koji ih je uvjerio da leglo ostave i zadrze svoju ljubimicu. Decke iz tog legla jos su nekako udomili, ali s dvije zenkice to nije islo. Na kraju, jednu je uzeo moj brat, a drugu neki cica iz njihova susjedstva. Bratova zenkica Rina, sada vec s poprilicno godina, prava je maza. I prilicno slici bobtailu. Kao i nasi psi, slobodno sece po kuci i dvoristu.
Onaj cica, koji je uzeo drugu zenkicu, iako je jako voli, nije bio dovoljno oprezan kad je njoj "doslo vrijeme". Tako je ona ubrzo postala mama, a bratova Rina teta.
No, tu su prste imali, ne samo skotski ovcar, nego bogtepitaj kakvi krizanci, cistokrvni ulicnjaci. Pasmina "bobtail-skotski ovcar-bogtepitaj". Ni jednom se stencu nije mogla naci nekakva slicnost bilo kojoj pasmini.
Cica je zadrzao sve psice i jos bi ih imao, da ne zivi sam s nekoliko stotina kuna penzije. Hranio ih je onim sto je i sebi jedino mogao priustiti - zgancima. Psici su bili slabi i neuhranjeni, a i mama im nije bila u boljem stanju. To i nije bilo pravo leglo, i psici su polako jedan po jedan ugibali, a da im cica nije mogao pomoci. Nije imao ni za hranu, osim zganaca, a kamo li za veterinara i pravu psecu hranu.
To je saznao moj brat i doslovce u zadnji cas spasio zadnjega psica, malu zenkicu. Kako je nama u to vrijeme uginuo Dark, brat nam je ponudio da usvojimo spasenu zenkicu. Tako smo i ucinili.
U nasu je kucu dosla Buba. Jadna, bila je bolesna, uplasena, mrsava, neuhranjena i samo je kunjala. Bilo je samo pitanje vremena kada ce uginuti. Odveli smo je u veterinarsku stanicu.
I srecom, ovdje u nasoj veterinarskoj stanici, radi jedna mlada veterinarka, koja voli zivotinje. I sama ima dva psa. Ona nam je puno pomogla i sigurno je Bubi spasila zivot.
Pocela je s injekcijama antibiotika, pa s vitaminskim preparatima, vise ne znamo sto je sve poduzimala. Ipak, pokazalo se uspjesnim. Buba se pomalo oporavljala. Iako smo je hranili posebno pripremljenom hranom, tesko ju je prihvacala kad je bila naucena samo na zgance. Jela je jako malo, iako je bila u razvoju. Ipak, uspjeli smo je spasiti i sada je vec vise od tri godine kod nas. Razvila se u umiljatog psa, zdrava je, zivahna, inteligentna, ali oziljci su ostali. Psihicki i fizicki. Malo je vitka. Mi u sali kazemo da je anoreksicna. Manekenke i druge danasnje djevojke zavidjele bi joj na liniji.
Nije dovoljno socijalizirana, mislim na socijalizaciju s drugim psima, jer kada je to bilo najvaznije nije se mogla igrati s vrsnjacima, jer smo je morali ojacati da bi to mogla, a u njezinu leglu psici su vise kunjali nego se igrali.
Buba uci vrlo brzo, dovoljno joj je nesto jednom pokazati i ona ce to upamtiti. Tako ona tocno zna gdje su spremljene njezine igracke s kojima se trenutno ne igra, tocno zna gdje je spremljena hrana za nju i u kojoj se kutiji nalazi koja vrsta poslastica. Zna sto se u kuci smije a sto ne. Mozemo je ostaviti samu i po povratku sve ce biti na svojem mjestu. Pri odlasku joj kazemo: "Buba cuvaj kucu." Ona malo negoduje, jer zna da ce ostati sama, ali odmah ode do svojeg vidikovca, prozora u dnevnom boravku, odakle nadzire sve sto se dogadja na ulici.
Kada nesto zeli onda dodje do supruge ili mene i blago nas gurne njuskom. Kad je pitamo: "Sto je Buba? Pokazi sto hoces.", odmah pokaze sto zeli tako da nas odvede do mjesta gdje se nalazi stvar ili poslastica koju zeli, i sjedne s pogledom uprtim u to. Ako slucajno promijenimo mjesto, dovoljno je da ona to jednom vidi i tocno ce znati gdje se sto nalazi. Ako, pak zeli izici onda nas odvede do vrata, sjedne pred njima i ceka. To mozda znaju i drugi psi, narocito ako ih se to uci, ali mi to Bubu nismo ucili. Ona je to naucila sama. Narocito je zgodna kad se na ulici pojavi netko nepoznat ili se oko kuce motaju njoj nepocudni psi. Tada obavezno dodje po mene i kao da mi govori: "Dodji sa mnom. Idemo zajedno lajati." Zadovoljna je da joj netko cuva ledja, a ona lajanjem pravi red.
Bubu imamo i danas. Sada ima oko cetiri godine. Prava je ljubimica. U ovim ce pricama o njoj jos biti rijeci.
Evo ponovno odgovora na pitanje s pocetka ove knjizice. Kad bismo sada birali psa sigurno bismo izabrali krizanca. Jednoga od onih napustenih jadnika iz Dumovca ili kojeg drugog azila za nezbrinute pse. Ili jednostavno s ulice. I izabrali bismo zenku. Po uzoru na Bubu.
Ali ni takav izbor nije nam bio sudjen.
|
|
