Predgovor
Jednog vruceg ljetnog dana, u sumi iznad nase kuce, pojavio se cupavi pas. Bilo je ocito da nema vlasnika i da je u potrazi za novim domom. Kako smo oduvijek udomljavali izgubljene i napustene kucne, i ne samo kucne ljubimce, odlucili smo pronaci mu novoga gazdu.
Ocijenili smo da je Internet idealan medij pomocu kojega bismo Arniju mogli naci novoga gazdu. Na Hinetovom malom oglasniku o kucnim ljubimcima oglasili smo ponudu, u nadi da ce se uskoro javiti neki ljubitelj pasa, koji bi bio spreman udomiti Arnija.
No, kako stvari najcesce krenu drugim tokom od zamisljenog, Arni je jos uvijek s nama.
A mozda postane i popularan, zahvaljujuci upravo Internetu i jednoj raspravi, koju je otvorila Melanie pod nazivom:
"Kako ste izabrali svoje kucne ljubimce".
Sada imamo dva kucna ljubimca, a imali smo ih do sada vise. Tocnije, ljubimci su imali nas. Sve zivotinje, koje smo do sada imali, obicno su posvojile nas, i dosle su u kucu neplanirano.
Samo je jedan ljubimac dosao u kucu planirano, ali i on je posvojio i izabrao nas, a ne mi njega.
No, svaki je ljubimac pricica za sebe. Osim toga, pricica o svakom od ljubimaca vise je od odgovora na pitanje:
"Zasto ste izabrali bas tog ljubimca kojega imate?"
No, mozda prica o svakom od ljubimaca moze biti i odgovor zasto bismo izabrali bas tu zivotinju da ona nije odabrala nas.
Prvo nas je posvojio jedan rasni crni macak, dok smo jos stanovali u neboderu u Zagrebu. Jednostavno je za nama usao u lift, izisao je na nasem katu, i uputio se ravno pred nasa vrata. Kad smo otvorili vrata stana uletio je u sobu, i odmah zauzeo mjesto na krevetu. Tu je noc prenocio kod nas, ali ne na krevetu, iako je bio dobro njegovan. Ipak, nije bio nas ljubimac, niti je to ostao. Sutradan je vec cekao pred vratima, da ga pustimo napolje. Vjerojatno je shvatio zabludu. Tu vecer, kad nas je privremeno posvojio, bila je gusta magla, i macak se izgubio. Mi smo, naime, stanovali u jednom od pet jednakih nebodera, i macak je u magli ocito promasio svoj ulaz. Vjerojatno je stanovao u istom takvom neboderu, na istom katu, i u istom takvom stanu, kad je odmah pogodio prava vrata i pravi krevet.
Zivotinje su nas nastavile posvajati i kad smo se preselili u jednu malu kucicu na brijegu pokraj grada.
Prvo je odnekud dolutala barska kornjaca. Za nju sam u vrtu morao napraviti bazen i dobila je ime Klorni.
Onda nas je posvojio jedan gavran sa slomljenim krilom. Jednostavno se pojavio u nasem vrtu ispred kucnih vrata. Kao da je znao kamo treba doci. Uspjeli smo ga nekako zakrpati, i on je veselo skakutao oko kuce, sve dok nije mogao poletjeti. Zvali smo ga Garo. Dugo vremena jos dolazio bi i kucao nam na prozor. Sve dok nismo odselili. Bio je pametan i svasta je znao. Narocito je spretno otvarao orahe. Ne bi uzalud kljuckao po njima, vec bi orah, s trave, odnio na nekakvu tvrdu podlogu, i savrseno preciznim udarcem kljuna rastvorio.
Jedan bracni par crnoga kosa uselio se u nasu garazu. Na polici uz ulaz napravili su gnijezdo, i odgojili pet malih kosica. Mi smo, jasno, za to vrijeme auto parkirali izvan garaze.
Tada smo preselili u Samobor, gradic dvadesetak kilometara udaljen od Zagreba.
Tamo nas je odmah posvojila jedna prekrasna rasna bokserica. Nju smo nazvali Aska i ona nas je uvela u svijet pasa.
Izgleda da se u Samoboru, medju izgubljenim psima, proculo da ce sigurno biti zbrinuti dodju li pred nasa vrata.
Tako se, dok smo jos zbrinjavali Asku, odnekuda pojavio Fredi. Tako smo ga naime nazvali. To je bio manji pas od Aske. Prvo bi me vrijeme, kad sam odlazio na posao, pratio do autobusa, pa cak i u autobus. Kad bih mu nalozio: "Fredi, ides doma!" izisao bi iz autobusa i uputio se ravno pred nasu kucu. I cekao me pred vratima, sve dok se ne bih vratio s posla. Njega smo okupali, uredili i uvalili dvjema djevojcicama, koje su silno zeljele psa. Roditelji su se u pocetku opirali, jer nisu zeljeli u stanu nekakvu djukelu s ulice.
Tu smo se posluzili malim lukavstvom, da ne kazem prijevarom. Dozvoljeno, jer nije bilo sa zlom namjerom. Roditelje smo uvjerili da je Fredi cistokrvni njemacki lovni terijer. Prema slici iz nasega kinoloskog prirucnika to je mogao i biti.
Roditelji su progutali pricu, da ga je vlasnik, koji radi u Njemackoj, ostavio na cuvanje jednoj staroj gospodji u nasem susjedstvu. Dodali smo jos, da se u medjuvremenu vlasnik psa nije pojavljivao, a stara je gospodja umrla. A, jadni se Fredi nasao na ulici.
I, svi su bili zadovoljni. Djevojcice, sto su dobile psa; roditelji, sto im kceri imaju pravog rasnog psa, njemackog cak; mi, sto smo Fredija dobro udomili i, naravno, Fredi, sto vise nije morao ici od kuce do kuce i pokazivati kojekakve trikove, da bi uvrebao kakav takav obrok.
Nakon Fredija, posvojilo nas je jos podosta pasa, iako smo i nakon Aske uvijek imali po jednoga u kuci.
Do sada smo ih sve uspjeli dobro udomiti. Jedino nismo uspjeli udomiti posljednjega koji nas je posvojio, Arnija.
"Trziste" je postalo prezasiceno.
Sada cemo na dvorisna vrata postaviti natpis:
AZIL
ZA IZGUBLJENE PSE
PRIVREMENO JE POPUNJEN.
MOLIMO, POKUSAJTE KOD SUSJEDA.
|
Posvajale su nas i druge zivotinje. Povremeno bi nas posvojio kakav sumski mis, koji bi negdje u nasoj kuci prezimio, a na proljece bi se vratio k svojima.
Pod krovom su se smjestile sjenice, a u jednoj udubini redovito se gnijezdi brgljez. Zimi im ostavljamo hranu na hranilistu, pa ih, kad je visok snijeg, na stotine dodju kljuckati sjemenke i loj. Tada, osim sjenica i brgljeza, dolaze crvendaci, kosovi, djetlici, batokljuni i svakojake druge ptice.
Jedne nas je zime posvojio jedan skanjac misar. Nase su prve susjede djeca dosla obavijestiti, da im je s krova u dvoriste pala velika ptica. Susjeda je, naravno, pticu donijela nama na daljnji postupak. Ptica je bila posve smrznuta i ukocena, ali vidjeli smo da je jos bila ziva. Lijepo smo je utoplili, i drugi je dan malo zivnula. Nazvali smo je Skanji, iako nismo znali je li musko ili zensko. Za njega sam napravio veliku krletku, i hranili smo ga tako dugo dok nije dosao u punu formu.
Kad je u proljece ojacao, pustili smo ga u prirodu, tamo gdje mu je i mjesto.
Veselo je odletio s nasega brijega.
I, izgleda da mu se ovdje dopalo, cak je i drustvo nasao. Sada, naime, cesto u visini iznad nase kuce kruzi par tih ponosnih ptica.
Lijepo ih je gledati.
Nesto prije Arnija, posvojila nas je i zmija bjelica, koja se smjestila u rupi ispod ulaznih stepenica. Ljeti je povremeno vidimo kako se sunca, i svakim je danom sve dulja i deblja. Ocito ima dovoljno hrane u nasemu vrtu. Po svemu sudeci, tu joj je dobro, i ne namjerava se odseliti. Zimi, u svojoj rupi, spava zimski san. I, ne smeta nikome. Dobro nam dosla.
Ne znam zasto su nas zivotinje tako posvajale, ali mi protiv takvog izbora nemamo bas nista. Mozda bismo i sami tako birali. Da smo mogli.
|
