|
|
Prica o Amonu
ili kako je Amon postao Amos
Amon je pas iz nasega susjedstva. Ali nije uvijek tu stanovao. To je prekrasan, vrlo pametan i umiljat sibirski haski. Pravi je i s pravim osobnim dokumentima, rodovnicom, kako se to zove. A u nase se susjedstvo doselio tek poslije dogadjaja koji cu vam sada ispricati.
Amon je stanovao daleko od nas, cak u Juznom naselju. A to je odavde oko pola sata hoda. Imao je neodgovornoga vlasnika, koji se za Amona uopce nije brinuo. Tako je Amon lutao po nasemu gradu kuda je htio. A kad bi Amon odlutao, njegov se gazda nije ni potrudio da ga potrazi. Ili da bar obavijesti veterinarsku stanicu da mu je odlutao pas. A tamo bi ga posteni nalaznici znali odvesti. Nasa je veterinarka u stanici znala tko mu je vlasnik i odmah ga obavijestila telefonom.
Amon je cesto dolazio u nase naselje. Tu se nekako ugodno osjecao i sigurno je imao mnogo prijatelja medju psima iz nasega susjedstva. Nitko ga nije tjerao, a jedna bi ga nasa susjeda, koja stanuje u ulici do nase, hranila.
Ali Amon nije dolazio samo zbog toga sto ga je nasa susjeda hranila. Ona se i brinula o njemu, pa se cak i igrala s njime. Iako Amon nije bio njezin pas. A Amon se volio igrati s nasom susjedom. Tako je Amon vise volio nasu susjedu nego svojega pravog vlasnika. Koji je ipak polagao pravo na njega. I svaki bi puta trazio psa natrag, cim bi nasa susjeda javila u veterinarsku stanicu da je Amon opet kod nje, a veterinari obavijestili Amonovog gazdu da je Amon nadjen. Iako ga gazda nije ni trazio. Tada bi Amonov gazda pokazivao nekakve papire, cime bi dokazivao da je pas upravo njegov. Po Amonovom ponasanju to se pak nije moglo zakljuciti. A jos manje po tome kako se vlasnik brinuo za svojega psa. Amon je nasu susjedu smatrao svojom gazdaricom. Ali kako nasa susjeda nije imala nikakve papire kojim bi mogla dokazati da je Amon njezin, nije Amona zatvarala u svoje dvoriste. I tako je Amon i dalje slobodno lutao okolicom.
Ali jos je netko slobodno setao okolicom u nasemu susjedstvu. Bile su to kokice jedne druge nase susjede. Jutrom bi ih susjeda pustila iz kokosinjca, a one bi izisle iz dvorista na livadu i u travi trazile hranu. Navecer bi se vratile u svoje dvoriste i svoj kokosinjac.
I dogodilo se da je Amon htio posjetiti svoju prijateljicu, onu nasu susjedu koja voli Amona. I naravno, htio se s njom malo poigrati. A taj se dan htio igrati Indijanaca. A da bi mogao biti Indijanac potrebna mu je perjanica od orlovih pera. Kako u blizini nije bilo orlova, nego samo kokice one druge susjede, Amon je zakljucio da kokosja pera mogu posluziti umjesto orlovih. Jer kokice mu secu tu pred nosom.
I, odabrao je onu s najvise perja, krupnu bijelu koku. Polako joj se prisuljao i zgrabio je. Ali ne s namjerom da joj zavrne vratom. Njemu su samo trebala ona najveca pera koja obicno kokicama cine rep. Lijepo je pritisnuo kokicu prednjim sapama i zubima joj cerupao rep. Naravno da je poceo s onim najduljim perima. Kokos je pri tom krijestala i kokodakala kao da je Amon kolje. A, on joj je samo sistematski cupao pera iz njene straznjice. Jedno po jedno. Tu buku cula je nasa susjeda, Amonova prijateljica, istrcala je iz kuce i pocela spotati Amona. Amonu to pak nije bilo jasno, jer je ocekivao da ce se njih dvoje igrati. Vjerojatno je ocekivao da ce nasa susjeda istrcati s perjanicom na glavi poput Indijanca. Amon je ipak shvatio da nesto nije u redu, ili je vec imao dovoljno iscupanoga perja za perjanicu, pa je lijepu bijelu kokicu pustio. Tada je ona s onako ocerupanom i golom straznjicom, uz strasno krijestanje i kokodakanje, pobjegla u svoje dvoriste.
A nas je Amon s onim perjem u zubima veselo skakutao oko nase susjede.
Tada je susjeda cvrsto odlucila da Amona treba skloniti s ulice, radi njegove sigurnosti. Prije nego drugi susjedi optuze Amona da im krade kokice iz kokosinjca. Cemu bi se pak zlobno smijale lisice, koje imaju brlog pedesetak metara iza nase kuce, i koje uredno prazne kokosinjce nasih susjeda.
I otisla je po savjet onoj mladoj veterinarki koja voli zivotinje i trudi se da svakog izgubljenog psa vrati njegovom vlasniku, ili ako nema vlasnika da mu nadje novi dom.
Nasa je veterinarka odlucila da ovaj puta Amonovom vlasniku ne ce javiti gdje je Amon. On ga ionako ne ce traziti. Napravila je novi pseci pasos s Amonovim opisom, u kojem je pisalo da je njegova vlasnica upravo nasa susjeda.
Da ipak ne bi bilo zabune i nesporazuma oko vlasnistva, Amon je dobio novo ime. Pa se sada vise ne zove Amon, nego Amos.
I tako je Amon postao Amos, i sada je legalno vlasnistvo nase susjede. Amos sada ima svoje vlastito dvoriste. I ne luta vise okolicom.
|
|
