|
|
Prica o Gricku
Tko hoce maloga macica?
Dok smo jos stanovali na brijegu pokraj Zagreba posvojio nas je jedan mali macic. Tek sto sam iskopao bazen za Kornija i posto se Garo oporavio.
Korni je nesto brljao u bazenu, Garo je otvarao orahe, a mi smo pili kavicu pod orahom ispred kuce. Prava atmosfera za opustanje. Ali kratko je trajalo.
K'o vjetar, dotrcala je nasa kcer, sva uzbudjena, s necim u narucju. "Mama, tata, gledajte sto imam!" I, imali smo sto vidjeti. U narucju je drzala maloga macica. Koji tek sto nije progledao. Nasa je prva reakcija bila posve logicna. Macica treba vratiti mami maci. Ali to nije bilo moguce. Nakon prvog uzbudjenja, saznali smo kako je nasa kcer dosla do maloga macica.
Ona se, s drugom djecom, igrala ispred kuce nasih susjeda. Pred skupinom djece zaustavio se auto. Iz auta je izisla neka gospodja i pitala: "Djeco 'ko hoce maloga macica?" Nasa je kcer bila najbrza. "Ja hocu!" - rekla je. I dobila je macica, na razocaranje ostale djece i ozbiljnu zabrinutost svojih roditelja, tj. nas. Nakon tako uspjesnog uvaljivanja macica, gospodja je sjela u auto i odjurila.
Formula za rjesavanje nepozeljnih macica gospodje u autu vrlo je efikasna. Mi ipak ne bismo tako postupili. A vi?
E, sad je trebalo zbrinuti i macica. Napravili smo mu lezaj u povecoj kartonskoj kutiji, ali problem je bio kako ga nahraniti. Sam to jos nije znao. U kuci smo nasli nekakvu kapaljku za nos, napunili je mlijekom i pokusali hraniti macica. Isprva nije islo, ali s vremenom je malac shvatio da je to klopa. I poceo lizati kapaljku. Neko smo ga vrijeme tako hranili svi troje na smjenu. Sve dok nije naucio hraniti se iz zdjelice. Uskoro je tako ojacao da mu nije bilo tesko ispentrati se iz kutije. Trckarao je po kuci i grizao sve do cega je stigao. Valjda da proba sto je jestivo a sto nije. Nasa ga je kcer nazvala Gricko.
Vremenom se Gricko razvio u prekrasnog krupnog macka. Crnoga s bijelim pjegama. I prekrasnim sjajnim krznom. Nije ni cudo kad ga je gazdarica obilno hranila piletinom. Uskoro nije htio jesti nista drugo osim bijeloga mesa. I to uvijek u isto vrijeme. Ako bi gazdarica samo malo zakasnila s obrokom tako bi se derao da ga se i u susjedstvu culo.
To je u stvari bio nas prvi kucni ljubimac. Razmazen da razmazeniji nije mogao biti. Po danu bi uglavnom spavao, ili u svojoj kutiji ili gazdarici u krilu. I jeo je, naravno. Navecer bi se dobro isprotezao i napustio kucu.
Jako je volio nocni zivot. Pridruzio se macorima iz susjedstva i na obliznjem bi krovu i bez razglasa priredili vrlo bucan koncert. Jesu li to voljele macke iz susjedstva nismo saznali. Ali susjedi sigurno nisu. Jedan bi ih susjed obicno gadjao starim cipelama. Malo bi prestali, ali kad bi vidjeli da je cipela samo proletjela i da ne grize nastavili bi jos bucnije. I susjed je tada bucio, ali nije pristojno ponavljati sto je vikao.
Gricko bi se obicno vracao prije zore. Ako ne bi mogao u kucu derao bi se dok ga ne bismo pustili unutra. Da ne bi dernjavom probudio susjedstvo, ostavljali smo mu pritvoren prozor, kroz koji bi vjesto uskocio u sobu i uvaljao se na svoj jastuk u kutiji.
Ponekad bi i danju bio aktivan. Korni ga uopce nije zanimao. Znao je da Garo ima ostar i opasan kljun, pa ga je zaobilazio. Ali je zato pokusavao loviti vrapce. Jednom smo ga uhvatili na djelu. Upravo je bio zgrabio jednoga neopreznog vrapca. Vrapcu je samo rep virio iz Grickovih usta. Mi pak nismo htjeli da vrabac strada, pa smo uhvatili Gricka i uspjeli mu otvoriti usta. Vrabac je izletio neozlijedjen, ziv i zdrav. I samo mu je nekoliko pera ostalo u Grickovim ustima. Gricko je nesto nepristojno promrmljao, ali bolje je da to ne prevedem.
I doslo je vrijeme da odselimo s brijega pokraj Zagreba. Ali sto s Grickom? Kazu da se psi vezu za ljude a macke za kucu. Culi smo price kako bi se macke vracale svojoj kuci s velike udaljenosti. Cak nekoliko desetaka kilometara. A Samobor, kamo smo preselili, samo je dvadesetak kilometara daleko od Zagreba. Sto ako se Gricko zazeli svoje kuce, svojega macorskog drustva, nekakve macke iz susjedstva i jednostavno vrati na svoj brijeg u Zagrebu?
Savjetovali su nam da Gricka ostavimo na brizi jednoj susjedi, kojoj je Gricko bio simpaticniji od ostalih macora. I susjeda se s time slozila, ali moja supruga i kcer nisu htjele ostaviti Gricka. I tako smo odlucili. Gricko seli zajedno s nama. Pa kud puklo da puklo.
Nagradno pitanje prije slijedece price: "Je li se Gricko snasao u Samoboru, ili se vratio kuci na brijeg pokraj Zagreba?"
|
Na vrh
Borba za opstanak
Grickovo seljenje u Samobor pokazat ce jesu li macke vezane za kucu kako se prica ili za ljude s kojima je odrastao. Vrijedi li to "pravilo" za sve macke ili samo za neke. Ovaj test s Grickom to ce pokazati. Barem za Gricka.
Prvo smo obavili nuzne pripreme za Grickovo putovanje u Samobor. Nabavili smo veliku kosaru za plac. Na toj sam kosari napravio poklopac od mreze, da Gricko moze vidjeti sto se oko njega dogadja za vrijeme puta. Zenski dio familije pobrinuo se da Gricku u kosari bude udobno. Dobio je, ne samo jedan, vec dva jastuka. Susjede smo zamolili da se pobrinu za Gricka bude li se on vratio u "svoju" kucu, te da nam odmah jave kad se on vrati.
I krenuli smo. Putovanje je trajalo nesto manje od sat vremena. Pitali smo se, koliko li ce Gricku trebati za taj isti put, odluci li se vratiti na svoj brijeg pokraj Zagreba? I hoce li pogoditi pravi put?
Po dolasku u novi dom, Gricka smo pustili iz kosare tek posto smo zatvorili ulazna vrata i sve prozore. Da ne bi odmah utekao. I nije.
Prvo se dobro protegnuo i odmah uputio u izvidjanje. Nije bas bio dobro raspolozen. Samo je prolazio iz prostorije u prostoriju, puhao i bijesno svigao repom. I mrmljao pritom: "U kakvu ste me to rusevinu dovukli!" A nije bila rusevina, nego jos nedovrsena kuca. Mi smo u medjuvremenu pospremali stvari.
Nakon nekog vremena odlucili smo otvoriti kucna vrata, da vidimo sto ce se dogoditi. Ne moze biti stalno zatvoren u kuci, a mozda mora obaviti i neke prirodne potrebe. Bolje da to uradi vani nego u kuci. Izisao je kroz vrata, bolje reci provirio, i odmah se vratio. Puhao je i dalje, i bijesno svigao repom.
I, brundao pri tom sebi u brk: "Kakva je to travuljina vani, sam drac. Kako cu tu zivjeti? Ovi moji su sasvim poludjeli. Rusevina i drac. Frrrr."
Nas je prvi dojam bio dobar. Gricko nije odmah zbrisao. Odlucili smo ostaviti prozor u prizemlju pritvoren. Kako smo to cinili tamo gdje smo prije stanovali. Postavili smo zdjelicu s hranom i posudicu s vodom blizu prozora. I cekali sto ce se dogoditi.
Prvu noc uopce nije izlazio, sto je u svom prijasnjem domu cinio redovno. Drugo jutro uputio se u izvidjanje u neposrednu okolicu. No ona za njega nije bila nimalo prijateljska. S jedne strane suma. Njemu nesto posve nepoznato. S druge strane livada s gustom i visokom travom. S donje strane kuce cesta posuta sljunkom. Tu i tamo nesto blata. A on, gradski kicos, naucen na asfalt. Vidjelo se da upravo s gadjenjem koraca po tlu. I nakon svakog koraka otresa sape.
Ali to nije bilo sve. Na teren oko kuce, blizi i dalji, cak i na nase dvoriste, pravo su polagali domaci macori. Pravi razbojnici. I vrlo neprijateljski raspolozeni prema Gricku. Narocito goropadan bio je jedan ogroman zuto-prugasti macor. Taj je Gricka trazio i na nasoj terasi, penjao se na krov i kroz krovni prozor gledao u sobu gdje smo tada obitavali. I izazivao Gricka.
Gricko je neko vrijeme trpio ponizenje da se skriva u kuci, a onda mu je dojadilo. Poceo je nocu izlaziti. Kao na brijegu pokraj Zagreba. Zelio je sacuvati svoj ponos. Drugog izlaza nije imao. Trebao se izboriti za svoj prostor. I svoje mjesto medju domacim macorima. Ujutro je dolazio sav krvav od bitaka koje je vodio s 'ko zna koliko domacih razbojnika. Cijeli je dan lizao rane, ali uvecer je ponovno izlazio. I ponovno lizao rane. I ponovno izlazio. Sve dok nije ovim provincijskim macorima pokazao da i gradski kicos nije "macji kasalj". Cak sto vise. Macori nam vise nisu setali oko kuce i nase su dvoriste zaobilazili u velikom luku. I Gricko ujutro nije vise dolazio krvav. Domaci bi se razbojnici mudro i dostojanstveno povlacili, cim bi ga vidjeli, ili samo osjetili njegovo prisustvo.
Sto je najvaznije Gricko nije pobjegao natrag na svoj brijeg pokraj Zagreba, svojoj kuci, svojem macorskom drustvu, macama kojima je u gradu hofirao. Ostao je s nama i nas novi dom prihvatio kao svoj.
I cuvao je svoj novi dom i novi prostor od domacih razbojnika. Cak sto vise, neprekidno je povecavao "svoj" prostor i odlazio sve dalje i dalje. Vidjeli su ga cak kod autobusnog kolodvora, a to je oko kilometar od nase kuce.
Nastavio je s nocnim izlascima, ali sada se vise nije morao dokazivati. I, po svemu sudeci, posvetio se ljepsem spolu. Lijepim macama. Kojima je izgleda imponirao svojim gradskim manirama. I izgledom. Za razliku od domacih macora, koji su svi bili manje vise slicni: tigrasti i zuto-prugasti. Gricko je u blizoj, a mozda i daljoj okolici bio jedini crni macak s bijelim pjegama. A mozda i zato sto je pokazao da je jaci i od najjaceg domaceg macora, onoga zuto-prugastog. Vrag bi ga znao. Mice mace nam to nisu dosle reci.
Dakle, price da se macke vezu za kucu a ne za covjeka izgleda nisu tocne. A mozda je Gricko izuzetak. 'ko zna.
O Gricku ima jos. Neka to bude slijedeca prica.
|
Na vrh
Gricko lovi miseve
Jednog lijepog jutra, prije dorucka, moja je supruga k'o furija izletjela iz spajze. "Imamo misa" - srdito je rekla. Ja sam skoro odgovorio: "Pa, dobro nam dosao.!". Ali, ocijenio sam da je bolje ne izazivati vraga. Gazdarice su jako osjetljive kad je spajza u pitanju. Kao jako zainteresiran pogledao sam tragove, koji su nedvojbeno upucivali da imamo jos jednoga kucnog ljubimca. Misa. Koji nas je posvojio. Tocnije posvojio je nasu spajzu. Mene je prvenstveno zanimalo kako je mis uspio uci, a gazdaricu kako se misa rijesiti. Rjesenje se pokazalo samo od sebe. Gricko se upravo vratio iz nocnoga zivota. U pravi cas.
Supruga je odmah doslovce ugurala Gricka u spajzu i zatvorila vrata. Bili smo uvjereni da ce se Gricko brzo obracunati s misem. Sto za njega znaci jedan obican mis, kad je nadvladao sve one macore, ukljucujuci zuto-prugastoga. Ali jok! Nismo se uspjeli ni maknuti od vrata, kadli se iznutra cula strahovita dernjava. Gricko se derao kao da ga kolju. I grebao je po vratima. Nije bilo druge nego pustiti ga napolje. Izisao je i pri tom ljutito frktao. Sto je brundao ispod brka bolje je ne prevoditi.
Moja ga je supruga prekorila: "Kakav si ti to macak. Bojis se mraka i ni jednog obicnog misa ne znas uloviti!"
Gricko se uvrijedjen povukao u svoju kosaru. Ali je izgleda zapamtio gazdaricin prigovor. Nije da je zlopamtilo, ali reakciju smo dozivjeli nekoliko dana poslije. Rano jutrom.
Kad sam toga jutra otvorio kucna vrata, imao sam sto vidjeti. Na otiracu, ispred vrata, lezali su misevi. Njih tocno pet komada. Jedan tustiji od drugoga. I poredani po velicini, od najvecega do najmanjega. Ili od najmanjega do najvecega. Ovisi s koje se strane broji. A Gricko se po strani kao nezainteresirano umivao. To se ponovilo jos nekoliko puta. Samo sto nije bilo pet miseva, nego dva ili tri. Kako kada. Gricko je pokazao da zna loviti miseve. Ali samo onda kad on hoce, a ne kad ga se grubo, i na prepad, ugura u spajzu.
Ipak, onaj je mis u spajzi jos uvijek ostavljao tragove svoje nazocnosti. S tim sam se misem morao obracunati ja.
O tome kako sam se obracunao s misem citajte u prici o Susku.
|
Na vrh
Visoka cijena za nocni zivot
Gricko je nastavio s nocnim zivotom. Odlazio je sve dalje i dalje. I 'ko zna kakvim je sve ljepoticama pjevao podoknice. Koliko ih je uspio zavesti nikad nam nije rekao. A mi smo bili diskretni, pa ga to nismo ni pitali. Jedino sto znamo to je da je to obavljao sam i bez drustva drugih macora.
No, sklonost nocnom zivotu skupo ga je kostala. Svoje je ljubavne avanture platio najvisom mogucom cijenom. Zivotom.
Kako smo kasnije rekonstruirali, stradao je pod kotacima auta, kad se vracao kuci preko jedne prometne ulice. Auto ga nije odmah usmrtio. Gricko se uspio dovuci u blizinu svoje kuce, ali nije uspio popeti se preko jednog zida, kojega je inace preskakivao kao od sale. Ispod zida nasla ga je susjeda i odmah nas obavijestila, jer cijelo ga je susjedstvo poznavalo. Jos je bio ziv i mi smo s njim u kosari odmah pojurili u Zagreb.
Uginuo je na stolu ambulante za male zivotinje Veterinarskog fakulteta od teskih unutrasnjih povreda. Bile su tako teske da se dezurni veterinar cudio kako nije ostao na mjestu mrtav. Tamo na cesti.
Mora da se Gricko zelio oprostiti od nas i to ga je jos neko vrijeme odrzavalo na zivotu.
Tuzan zavrsetak ipak nije posve tuzan. Gricko je obavio svoju misiju u ovome zivotu. Ostavio je svoje gene brojnome potomstvu.
Nedugo nakon sto nas je ostavio, u obliznjem se dvoristu pojavio novi Gricko. Mladi crno-bijeli ljepotan. I ne samo u jednom dvoristu.
Od dolaska Gricka, macke u nasem susjedstvu nisu vise samo tigraste i zuto-prugaste.
Sada ih ima i crno-bijelih. Kakav je bio i Gricko.
|
|
