|
|
Prica o Bjelku i Bjelkici
Insektarium
Dogodilo se to prije vise od pola stoljeca. U vrijeme dok sam jos bio gimnazijalac. Ne sjecam se vise tocno u kojem se to razredu gimnazije dogodilo. Moglo se dogoditi u prvom ili drugom. Tada smo dobili novog profesora iz biologije. Tocnije Zoologije. Jer se u tom razredu ucila zoologija. Profesor je volio nove metode, i za njega je narocito znacajna bila zorna i prakticna nastava. Osim poznavanja svega i svacega o kojekakvim bestijama, morali smo uraditi i nesto prakticno. Visina ocjene ovisila je gotovo iskljucivo o originalnosti prakticnog rada. Ali tako nesto trebalo je smisliti.
Prvi od nas izradio je zbirku kukaca. Bila je to umjetnicki izradjena drvena kutija sa staklenim poklopcem. Ono sto je bilo unutra manje mi se svidjalo. Tu je bilo dvadesetak kukaca. I svaki je kukac bio naboden na jednu pribadacu. Ispod svakog kukca pisalo je njegovo ime na hrvatskom i latinskom jeziku. Profesor je bio odusevljen. Svi smo to morali gledati kao uzoran rad. A meni, bas i nije bilo ugodno. Unutra je bila i jedna prekrasna strizibuba. To samo po sebi ne bi bilo nista strasno da ta strizibuba nije migala nogama. Jos je bila ziva. Iako probodena pribadacom.
Ja sam odmah odustao od takve vrste prakticnoga rada. I neki moji prijatelji iz razreda takodjer. Cekali smo tko ce sada nesto smisliti.
I uskoro su jos dvojica od nas u razredu zaradili peticu. Cak za kraj godine. Oni su obogatili skolsku zbirku s dazdevnjakom. Ali ne zivim. Ovaj je bio prepariran, i u flasi s formalinom. Ali ne samo to. Dazdevnjaku je bila izvadjena utroba, i prispendlana na dascicu zajedno s cijelom zivotinjicom. U toj flasi. Da se sve bolje vidi. Profesor je opet bio odusevljen. Da bi i nas ostale potaknuo na slicne aktivnosti, dozvolio je dvojici novopecenih odlikasa da nama ostalima, neukima, opisu kako su ostvarili to svoje remekdjelo. Sve su lijepo opisali, cak i to kako su se mucili da usmrte jadnoga dazdevnjaka. Kad im to nije uspjelo, secirali su ga zivoga. Uginuo je tek kad su mu izvadili utrobu.
Ja sam nakon toga imao nocne more. Proganjao me je nocu taj jadni dazdevnjak koji je htio zivjeti. I, nikako nije zelio u bocu s formalinom. S izvadjenom utrobom. Jos je nekoliko mojih prijatelja imalo slicne probleme. I, mi smo odlucili da se pomirimo s ocjenom dovoljan. Jer se bez prakticnoga rada visa ocjena nije mogla zaraditi. Pa makar o zivotinjama znali i vise nego pise u udzbeniku.
Ali profesor nije tako mislio. On je ocekivao da ce se svako od nas pedesetdvojice u razredu posvetiti proucavanju zivotinja. I tjerao nas da svaki nesto prakticno uradi. Vise se ne sjecam sto je tko uradio. To za ovu pricu niti nije vazno.
Meni je konacno sinula spasonosna ideja. Izradio sam kutiju za kukce. Ali ne za mrtve i probodene pribadacama. Nego za zive. Sve sam lijepo uradio. Sa tri strane mreza. Sprijeda i odozgo staklene ploce. Cak sam i s prednje strane pricvrstio plocicu. I napisao krupnim slovima - INSEKTARIUM. Jasno i svoje ime i prezime.
I, odnio sam to svoje djelo u skolu. Ocekivao sam bar trojku, i pobjedonosno stavio moje remekdjelo na katedru.
Ali jok. Dobio sam cistu jedinicu. Cvrsto zacementiranu. Cim je nas profesor pogledao sto sam ja to stavio na katedru. U mom su, naime, insektariumu bili pauci. A pauci nisu insketi. Jos bih se mozda nekako izvukao, da nisam stavio onu plocicu, na kojoj je jasno pisalo sto bi unutra trebalo biti. A bilo je nesto drugo. Sto bi buduci zoolozi morali tocno razlikovati.
Vec sam se pomirio s time da cu pasti razred zbog te zoologije, kad li nas je posjetio moj stariji bratic. On je tada bio student medicine. I bio je na praksi u jednom laboratoriju, gdje su imali na stotine laboratorijskih miseva. Ispricao sam mu svoje nevolje sa zoologijom, i pokusao ga uvjeriti da za mene "posudi" kojega misa iz toga laboratorija. Tamo su ih, naime, imali na stotine. A meni je dovoljan samo jedan.
Bratic nije nista odgovorio, ali nakon nekoliko dana pojavio se s kartonskom kutijom u rukama. Rekao mi je neka oprezno otvorim kutiju. I, zagonetno se smjeskao. Malkice sam provirio unutra, i imao sam sto vidjeti. Unutra nije bio jedan mis, nego dva. I to ne dva obicna misa. Siva. Misevi su bili posve bijeli. Bratic mi je objasnio da su laboratorijski misevi bijeli. I, jos nesto. To nisu bila dva misa, nego par. Misic i misica. Ja sam ih odmah krstio. Dobili su prikladna imena. Bjelko i Bjelkica. I, oprezno sam ih stavio u onaj nesretni insektarium. Plocicu sam naravno skinuo. I, vise nisam stavljao nikakve plocice. Za svaki slucaj.
Sto je bilo dalje citajte u iducoj prici. Ako vam ovo nije bilo dosadno.
|
Na vrh
Sramezljivi misevi
Bjelko i Bjelkica izvrsno su se snasli u svojem novom domu. Od manje kartonske kutije napravio sam im "spavacu sobu". U jednom kutu bila je plitka kutije s pijeskom. To je bio zahod. U suprotni kut stavio sam hranilicu i pojilicu. Postavio sam i nekoliko grancica da se misevi mogu penjati. S jedne od grancica visio je komadic deblje spage. Na njoj su se misevi ljuljali. U sredini sam objesio kotac od kartona sa zbicama. Da se misevi mogu istrcavati. To im je bilo umjesto svakodnevne setnje. Mis bi uskocio u kotac, i potrcao. Kako je mis trcao, kotac se okretao. A mis bi tako trcao u mjestu. Ali bi trcao. Kad bi mis stao, pogledao bi lijevo i desno, i ustanovio da je jos uvijek na istom mjestu. I potrcao bi dalje. I to bi se ponavljalo sve dok se mis ne bi umorio. Tada je trkaliste, ovaj kotac, prepustao drugom misu. Rado su se zabavljali i s lopticom za stolni tenis. Nju bi kotrljali malo jedan malo drugi, a malo zajedno.
Postupno sam se sprijateljio s Bjelkom i Bjelkicom, tako da sam ih slobodno mogao uzeti u ruke. Bili su pitomi i nisu me se bojali.
Kad smo se tako sprijateljili, misevi i ja, stavio sam bivsi insektarium s misevima u veliku kartonsku kutiju i odnio u skolu. Na uvid profesoru. Nije bio pretjerano odusevljen. On bi radije da su misevi bili u formalinu s izvadjenom utrobom. Da moze obogatiti skolsku zbirku. Ja sam mu odmah jasno dao do znanja da od seciranja miseva ne ce biti nista. Ja cu miseve uzgajati i promatrati kako se ponasaju i razvijaju. I o tome cu voditi dnevnik opazanja. Tako sam ipak zaradio pozitivnu ocjenu. I bez utapanja zivotinja u formalinu.
Profesoru ti moji misevi ipak nisu dali mira, pa sam povremeno morao citati zapazanja o ponasanju miseva pred cijelim razredom. To mi nije bilo tesko, jer su misevi svasta radili s onim igrackama koje sam im stavio na raspolaganje. Na opce zadovoljstvo mojih suucenika, jer tada nije bilo opasnosti da profesor nekoga prozove i prikaci mu kakvu dvojku ili jedinicu. Moji su suucenici cak trazili da citam sto vise i time zabavljam profesora.
Ali to nije bilo jednostavno. Profesor je pazljivo pratio sto citam, pa nisam mogao prosvercati bilo sto. Morala su to zaista biti stvarna opazanja o ponasanju mojih ljubimaca. Katkada je cak trazio dopunska objasnjenja.
Jednom, kad sam tako zavrsio s citanjem, zaskocio me je s pitanjem: "A pare li se ti tvoji misevi?"
Pitanje o parenju posve me je zbunilo. Takvo pitanje uopce nisam ocekivao. Da bih se nekako izvukao, nakon ovako skakljivog pitanja, objasnio sam da to nisu obicni misevi. I da oni takve stvari ne rade javno. Kad ih netko gleda. Jer to su vrlo sramezljivi misevi.
I tada se cijeli razred poceo grohotom smijati. "Sramezljivi misevi! Ha!Ha!Ha!" grmjelo je razredom iz grla mojih suucenika. Jedva ih je profesor umirio.
Ali to nije bilo najgore sto mi se moglo dogoditi. Vec pod slijedecim odmorom, skolom se prosirio glas o mojim sramezljivim misevima. I cijela se gimnazija, danima, smijala na moj racun. I na racun mojih sramezljivih miseva.
Jedina mi je zadovoljstina bila da sam ipak popravio ocjenu iz zoologije.
Ali ne zadugo. Dobio sam jos jednu zadovoljstinu. Neobicnu i neocekivanu.
O tome u iducoj prici.
|
Na vrh
Zadovoljstina
za muke sa sramezljivim misevima
Od one moje nesretne izjave o sramezljivim misevima, pod odmorima, uopce nisam izlazio iz razreda. Kada bih prosao hodnikom, uvijek bi se nasao netko tko bi kao slucajno dobacio: "Sramezljivi misevi." I svi bi se u hodniku grohotom smijali.
Tko zna kako bi dugo potrajale moje muke da za koji dan nije, zajedno s profesorom zoologije, u razred usla profesorica zoologije iz zenske gimnazije.
Mi smo, naime, bili muska gimnazija. U istoj zgradi, samo u suprotnom turnusu bila je pak zenska gimnazija. Tada nije bilo mjesovitih skola i razreda kao danas.
Nas me je profesor predstavio svojoj kolegici. Bas mene i nikoga drugoga. Svi smo napeto ocekivali sto ce se dogoditi, i zasto sam bas samo ja bio imenovan. Neki od zlobnika vec su dosaptavali nesto o sramezljivim misevima. I hihotali su pritom.
Ali, profesorica se nije dala smesti. Objavila je da djevojke u njezinom razredu, i nju osobno, jako zanima moj projekt, i zamolila je da sudjelujem na jednom njezinom satu. Gdje bih djevojkama ispricao moja zapazanja o ponasanju miseva. Usput je pridodala da se djevojke iz zenske gimnazije zanimaju i za mene osobno, pa da mi dolazak u zensku gimnaziju sigurno ne ce biti dosadan.
Poslije sam saznao, da su neki od pametnjakovica iz mojega razreda prosirili glase o mojim sramezljivim misevima i u zensku gimnaziju. S jasnom namjerom, da se i djevojke smiju. Ali dogodilo se suprotno. Djevojkama to uopce nije bilo smijesno. One, su po svemu sudeci, pitanje sramezljivosti i intime shvacale daleko ozbiljnije od momaka. Pa makar se radilo i o misevima.
Ne bih posebno pisao kako mi je odjednom skocio ugled. I, nakon sto sam u zenskoj gimnaziji, za vrijeme nastave zoologije, odrzao nekoliko predavanja o ponasanju miseva, nitko vise s podsmjehom nije spominjao sramezljive miseve. Cak sto vise, decki su se nudili da mi budu asistenti. Jasno je, zbog djevojaka, a ne zbog miseva.
A moji su sramezljivi misevi ipak odradili ono sto je nas profesor od njih ocekivao. Samo sto to nitko nije vidio. Nakon nekog vremena Bjelkica se pocela debljati, i uskoro su moji ljubimci dobili podmladak. Vise se ne sjecam koliko ih je bilo, ali napredovali su brzo. I vec prije kraja skolske godine moj je nesudjeni insektarium postao premali za cijelu porodicu.
Redovno sam profesora i cijeli razred obavjestavao o njihovom napredovanju. I povremeno gostovao u zenskoj gimnaziji. Na opcu zavist mojih kolega iz razreda.
Profesor je bio jako zadovoljan mojim projektom. I ja takodjer, jer, vec mi se smijesila petica za kraj godine.
Poceo sam graditi novi i veci "insektarium", kad li se dogodilo nesto nepredvidjeno. Sto mi nije bilo ni nakraj pameti. Prava katastrofa.
O katastrofi, koja me je, kao uzgajivaca miseva, zadesila, citajte u iducoj prici.
Ako ste izdrzali ove tri.
|
Na vrh
Katastrofa i sudnji dan
Jednog sam se dana vracao kuci iz skole, i razmisljao kako da imenujem novo pridosle clanove moje misje porodice. Jos nisam bio imenovao mlade miseve. Tesko ih je bilo razlikovati. Svi su bili jednako veliki, bijeli i zivahni. Jedino po cemu bih ih mogao razlikovati to je bilo ponasanje. Jedan je volio kotrljati lopticu za stolni tenis, drugi se stalno njihao na onom komadu konopca, koji je visio u njihovoj nastambi, treci je neprekidno trcao u onome kotacu. Prvome bih mogao dati ime Loptica. Ali to je zensko ime, a ja nisam znao razlikovati misa od misice. Drugoga bih mogao nazvati Vjezbac. Ali sto, ako je to misica a ne mis? I s takvim sam mislima dosao kuci. Bez ikakvog pametnog rjesenja.
Kad sam dosao kuci prvo sam se popeo u sobicu na tavanu, gdje su bili smjesteni moji misevi. Otvorio sam vrata, i imao sto vidjeti. Misja je nastamba bila prazna. Pregledao sam sve kutke u sobici, ali miseva nigdje. Stakleni poklopac na nastambi bio je odmaknut, pa su misevi mogli nesmetano izici. Ali, cak i da su svi zajedno uprli, iz sve snage, ne bi mogli pomaknuti gornju staklenu plocu. Ocito im je netko pomogao. Samo tko.
"Gdje su moji misevi?" - bilo je prvo sto sam pitao, kad sam se spustio u prizemlje. Ni od koga odgovora. Svi su nekako ozbiljno sutjeli. Tada mi je mama opisala sto se dogodilo, s napomenom da se smirim i nista ne poduzimam. Jasno, kad je krivac bio moj mladji brat.
Dok mene nije bilo kod kuce, on se htio malo poigrati s misevima, i neovlasteno upao u moju sobicu. Pomaknuo je stakleni poklopac, ali nije ocekivao da ce misevi, jedan za drugim, iskociti napolje i rastrcati se po sobici. On se tako uplasio, da je pobjegao s tavana, i pri tom je zaboravio zatvoriti vrata sobice. Da je to ucinio, misevi bi bili u sobici. Ovako su se razmiljeli kojekuda.
Pretrazio sam cijelu kucu. Od tavana do podruma i obratno. Ali misevima ni traga. Kamo li su mogli nestati? Ako su se docepali tavana, mogli su bez teskoca napustiti kucu. I otici bilo kamo. Bilo mi je jasno da se sami ne ce vratiti. Samo, hoce li se snaci u slobodi? Ipak su to laboratorijski misevi. Sto ce biti s njima? Misao da ce nastradati, jedan po jedan, proganjala me je nekoliko dana. Najgore mi je bilo da nisam znao sto poduzeti da miseve nadjem. I pomognem im.
Nakon tri ili cetiri dana, mozda i tjedan dana, saznao sam gdje su moji misevi.
"Znas gdje su tvoji misevi?" pitala me mama, kad sam jednog dana dosao iz skole kuci. I na moj upitni pogled odmah odgovorila: "Kod Tantike u spajzi."
Tantika je bila nasa prva susjeda, i ja sam odmah htio otici po moje miseve, ali mama me je zadrzala. I ozbiljno upozorila: "Nitko u ulici ne smije znati da si uzgajao miseve. Jasno?"
Tada sam saznao zasto je to morala ostati tajna za nase susjede u ulici.
Tantika je, osim sto je bila nasa prva susjeda, bila stara gospodja, i bila je jako bogobojazna. Redovno je isla u crkvu i prekoravala sve ostale koji to nisu cinili. Iako je bila dobra i pobozna, jako se bojala sudnjega dana. Bila je uvjerena, da ce doci jos za njezinoga zivota. Cvrsto je vjerovala, da ce bas ona dobiti nekakav znak odozgo da je sudnji dan blizu. A, pojava bijelih miseva u njezinoj spajzi za nju je bila bas taj znak.
I, naravno da je o tome morala obavijestiti svoje prve susjede, i potom cijelu ulicu.
Bio sam malo uplasen sto ce se dogoditi sazna li se da to nije nikakav znak dolaska sudnjega dana, nego da su to misevi iz moje sobice.
Ipak, bilo mi je drago da su se moji misevi snasli. U spajzi gospodje Tantike sigurno ne ce biti gladni.
Ali, misevi se nisu zadovoljili samo jednom spajzom. Nase susjede Tantike. Nakon nekoliko dana pojavili su se u spajzi nekoliko kuca dalje. Sad je stvar postala ozbiljnom. Naime, prvu najavu sudnjega dana nasi susjedi u ulici i nisu bas ozbiljno shvatili. Stara dobra gospodja, poput Tantike, mogla je izmisliti svasta. Ali pojava bijelih miseva u jos jednoj spajzi, pa potom u jos jednoj, opet nekoliko kuca dalje, bila je potvrda da u najavi stare gospodje necega ima.
I nas se gospodin velecasni poceo cuditi kako su mu propovjedi odjednom postale posjecenije nego ikada prije. Stare gospodje iz nase ulice, i ne samo one, odjednom su svakodnevno pocele dolaziti na misu, jutarnju i vecernju. I kapelica na pocetku nase ulice postala je pretijesna za sve zainteresirane, koji su dosli traziti oprost svojih grijeha. I mi smo morali ici u kapelicu na misu. Da slucajno netko ne bi posumnjao odakle je u stvari dosla najava sudnjega dana.
Mene je, medjutim, mucio sudnji dan druge vrste. Bilo je jos samo nekoliko dana do kraja skolske godine. Ocjene su se zakljucivale, a ja sam se morao pojaviti pred strasnim sudom nasega profesora zoologije. Bez mojih sramezljivih miseva.
Pokusavao sam smisliti nesto da se spasim strasnoga suda. Prisjecao sam se mojih izvjestaja o ponasanju miseva, i profesorovih dopunskih pitanja. Pokusavao sam se sjetiti sto je ono njega najvise zanimalo u ponasanju mojih miseva. Prisjetio sam se i mojih muka sa sramezljivim misevima. I sinula mi je spasonosna ideja.
Lijepo sam ukrasio moj dnevnik promatranja ponasanja miseva, dopunio ga komentarima i odnio na uvid profesoru.
Profesor se dobro sjecao mojih sramezljivih miseva i mojih gostovanja u zenskoj gimnaziji. Vjerojatno bih na taj racun dobio trojku ili cetvorku i bez seciranih miseva u formalinu, ali novi naslov, koji je profesor procitao u mojem dnevniku, upravo ga je odusevio. I dobio sam peticu s pohvalom za kraj godine.
Ja sam, naime, u dnevniku otvorio novi projekt pod naslovom: "Parenje bijelih i sivih miseva."
|
|
