|
|
Prica o Darku
ili kako smo pokusali izabrati psa
Nakon sto nam je uginula Aska, odlucili smo nabaviti psa. Jasno, izabrali smo boksera, i od nekog divljeg uzgajivaca kupili stenca, malu zenkicu. Doduse bez papira, ali zato jeftino. No, to se pokazalo kobnim. Uzgajivacki gad nije cijepio psa, a to nam nije rekao. I, nakon nekog vremena Mala Aska, kako smo je prozvali, pocela je pobolijevati. Obisli smo mnogo veterinara, ali nitko nije mogao otkriti od cega boluje. Dok jadna nije uginula. Na Veterinarskom su fakultetu napravili obdukciju, ili kako se to vec zove, i ustanovili da je uginula od stenecaka.
Pouka. Nikada ne kupujte psa od divljih uzgajivaca, pa makar i jeftino. Ako zelite rasnog psa, bolje je platiti punu cijenu.
Sada smo odlucili kupiti psa iskljucivo od poznatih i provjerenih uzgajivaca. Pa kostalo koliko kostalo. Raspitivali smo se o uzgajivacima boksera, ali i drugih pasa. Ja sam tada od mojega dobrog prijatelja cuo za izuzetno dobre osobine tornjaka, ali je do stenaca bilo tesko doci. Osim toga, tada se o toj pasmini malo znalo, a price su bile razlicite. Neke cak i obeshrabrujuce.
Mozda bismo uz pomoc mojega prijatelja i dosli do kakvog stenca tornjaka, da moja supruga, u medjuvremenu, nije otisla frizerki na novu frizuru. A susjed te frizerke bavi se uzgojem pasa. Rottweilera. I, njemu se upravo okotila rotvajlerica. Tako je moja supruga, zajedno s novom frizurom, dosla kuci s novom idejom. Da kupimo maloga rotvajlera. Razlog jasan i jednostavan: "Malci su medeni". K tome, uzgajivac tvrdi da su to miroljubivi i dobri psi. Nasoj se kceri ideja odmah svidjela, jer to je krupan pas, kao sto je bila i nasa Aska. Osim toga, pas koji "ima srceko na guzici ne moze biti zlocest".
Sigurno je svima poznato, da su ti psi posve crni s malom flekicom na straznjici, koja zaista lici na srce. Jos kad smo u kinoloskom prirucniku procitali, da je rotvajler "smiren i stalozen pas", odluka je pala: kupujemo maloga "rotica".
Supruga je dogovorila posjet uzgajivacu, da prvi odaberemo stenca. I dosli smo.
Ali da, kako u onoj zaigranoj skupini malih crnih loptica odabrati pravu? I, opet je zivotinja odabrala nas. Jedna mala loptica bila je znatizeljnija od ostalih, odvojila se iz zaigrane skupine, i dosla do nas. Prednjim je sapama obgrlila moju nogu, i popiskila mi se po cipeli. Nije tesko pogoditi. Tu smo lopticu izabrali. Jednoglasno.
Tek smo tada saznali da je decko, i nasa ga je kcer odmah krstila, kao sto je on krstio moju cipelu.
Dobio je ime Dark.
Nakon nekoliko mjeseci, kad je psic sazrio za dolazak u novi dom, uzgajivac nam ga je doveo. Zajedno sa svim papirima. Pravim. I tada smo saznali, da mu je "tata pravi sampion s puno pehara", plemeniti cak, "von Franco" ili tako nekako.
Kad je odrastao, pokazalo se da je to zaista dobrocudan pas, smiren i stalozen. Bas kako je pisalo u prirucniku. Bio je prava beba i prava kukavica. Kad bi vani grmjelo i sijevalo, zavlacio bi se u najskrovitije kutke kuce, i drhtao od straha. Jos je gore bilo za Bozic kad bi vani prastale petarde i rakete. Tada je bio posve izbezumljen.
Za razliku od Aske, koja je voljela trcati za letvicom i nacukavati me za rukav, Dark se jako volio hrvati. "Navalio" bi na mene, "oborio" me na pod, i tada bismo se hrvali. Pri tom je strahovito rezao, i pustao je tako strasne glasove, da bi neupuceni mislili da ce me pojesti zajedno s papucama. Ali od toga nista. Nikad, bas nikad, nije zagrizao tako da bi me zaboljelo, a kamoli da bi me povrijedio. Sve je to bila igra u kojoj je uzivao, a i ja sam mu malkice pripomagao.
Jako je volio goste. Svako, tko bi nam dosao u goste, morao bi proci njegovu proceduru upoznavanja, prihvata i pozdrava. Digao bi se na straznje noge, a prednje bi svakom gostu stavio na ramena, i njezno ga dodirnuo njuskom u celo. Neki to nisu voljeli, pa smo te tri godine, koliko smo imali Darka, imali manje gostiju. Ali, nije nam bilo krivo. Uglavnom su nas tada izbjegavali oni koji ne vole zivotinje.
Jesmo li lose izabrali? Ne mislim na frizuru supruge nego na psa.
O Darku ima jos. U slijedecoj pricici.
|
Na vrh
Darkove setnje
ili kako smiren i stalozen pas katkada to prestane biti
Darka bismo setali naizmjence supruga i ja. Jednom, kad ga je supruga setala, iz nekog je dvorista istrcao neki mali lajavac i poceo izazivati Darka. Mali bezobrazni izazivac bi se zaletio na Darka, zarezao i zalajao, pa brzo pobjegao. To je ponovio jedanput, dvaput, triput, ... Dark se na malog zgoljavca uopce nije osvrtao. Ali, kad je lajavac tu igru ponovio peti put, Dark je prestao biti smiren i stalozen pas.
Okrenuo se u trenu, i svom silinom poletio za izazivacem. Supruga se nije ni snasla, a kako je oko zapesca imala "lajnu", Dark ju je takvom snagom povukao za sobom, da je poletjela nizbrdo. Pri tom je udarila glavom o asfalt, razbila nos i dobila potres mozga. Mali je izazivac, panicno cvileci, pobjegao u svoje dvoriste, iako mu nitko nista nije ucinio. Supruga je ostala lezati sva u krvi, a Dark je mirno sjeo pokraj nje. Znao je da se njegovoj gazdarici nesto lose dogodilo, pa je ostao cuvati je. Susjedi, koji su sve to vidjeli, pozvali su hitnu pomoc.
I, sada je pocela nova predstava. Nitko se nije usudio prici, dok je Dark cuvao svoju gospodaricu. Sve dok se netko nije dosjetio, i pozvao nasu kcer da odvede Darka kuci, i omoguci hitnoj pomoci da obavi svoj posao. Supruga je zavrsila u bolnici na teskoj operaciji nosa, jer je pri padu slomila nosnu kost. Posljedice ima i danas.
Od tada sam samo ja setao Darka.
I slicna se predstava ponovila, ali malo drukcija, i s puno blazim posljedicama. Jednoga dana, kad sam setao Darka, susreli smo susjeda sa svojim psom, Darkovim vrsnjakom newfoundlenderom.
Oba psa poprilicno krupna, svaki vodi svojega gazdu na "lajni".
I, pocelo je mimoilazenje. Susjed sa svojim "njuficem" po jednoj strani ulice, ja s Darkom po drugoj strani ulice. Oba psa, "mirni i stalozeni", kako pise u prirucniku, koracaju dostojanstveno svaki svojom stranom ulice, i ne gledaju se. Ili, mozda ipak, malkice ispod oka. Gazde pak, napeti k'o puske.
I, vec smo lijepo prosli. Razmak se povecao na desetak metara, kadli "njufic" vise nije mogao izdrzati. Samo je malkice zarezao. To je Darku bilo dovoljno da prestane biti smiren i stalozen pas. Vjerojatno je pomislio: "Ne bus ti meni na gazdu rezal." A mozda je to rezanje shvatio kao prijetnju pred napad. Ili kao izazov. Vrag bi ga znao. Okrenuo se u trenu, i poletio prema "njuficu". I, zacas smo se sva cetvorica valjali u blatu.
Svaki je vlasnik grlio i umirivao svojega psa. Uspjesno, jer svaki je pas pokazao da se ne boji onoga drugoga, i da je spreman braniti svojega gazdu. I to im je bilo dovoljno. Mirno smo se razisli
|
Na vrh
Darkovo sesto osjetilo
ili mozda nesto drugo
Dark je imao narocitu sposobnost. Sposobnost da razlikuje subotu i nedjelju od radnog dana. Tu osobinu jednostavno ne znamo protumaciti. On je ZNAO kada je subota i nedjelja, a kada je radni dan.
Do onog nezgodnog dogadjaja s onim malim izazivacem Darka bismo radnim danom setali poslije podne, nakon povratka s posla, malo supruga malo ja. Subotom i nedjeljom setao bih ga ja i to ranom zorom, prije svitanja. Radnim bi danom mirno prespavao moj odlazak na posao, ali subotom i nedjeljom nije bilo sanse da spavam do zore. Vec prije svitanja dosao bi u nasu spavacu sobu (svi nasi psi spavaju u dnevnom boravku i slobodno se krecu po kuci), i njezno, ali i dovoljno odlucno gurkao me njuskom, sve dok se ne bih probudio.
Tada bismo Dark i ja setali po okolici, dok bi svi drugi spavali. K'o mracnjaci.
Sigurno je da nije mogao imati kalendar u glavi, ali ipak je razlikovao radni dan od subote i nedjelje. Mozda po nekim zvukovima izvana. Tko zna po cemu. To sigurno nikada ne cemo saznati. A on nam to nije znao ili nije htio reci.
Jos uvijek pokusavamo odgonetnuti po cemu je Dark znao kad je subota i nedjelja a kada je radni dan. I to rano ujutro prije svitanja, kad se jedino pijevci javljaju. A oni kukurijecu jednako radnim danom kao i nedjeljom.
Jako je volio te rane setnje subotom i nedjeljom. Kao i ja. Tada bi me dugo vodao poznatim i nepoznatim stazama. Sve dok se ne bi posve razdanilo. Poslijepodnevne bi setnje obicno jako skratio i iza prvoga ugla odmah bi zavrnuo ravno doma.
Dalje ne bih pisao jer je tuzno. Darka smo morali dati uspavati. Imao je tumor na mozgu, i bilo nam je tesko gledati ga kako pati. Nazalost bilo je neizljecivo.
Ali nismo mogli birati. O tome citajte u slijedecoj prici.
|
|
