|
|
Prica o Rusi
Cudni su putovi sudbine
Dogodilo se to pretproslog ljeta. Tek sto je Buba malo ojacala i postala veseo i razigran pas. U nase su se susjedstvo doselili novi susjedi. I jednog su nam popodneva javili telefonom da se pred njihovim vratima pojavio nekakav pas. I pitali, nije li to mozda nekakav opasan pas, koji bi mozda nekoga mogao ugristi. Ili rastrgati cak. Moja je supruga odmah postala nemirna i htjela otici vidjeti kakav je to pas potrazio azil kod nasih novih susjeda. Ali kako su susjedi najavili da bi to moglo biti opasno, pred vrata susjeda otisao sam ja. Susjedi za svaki slucaj nisu otvarali vrata, od straha da pas nekoga ne bi ugrizao. Tko zna, mozda je bolestan, mozda je bijesan.
Ali pas pred vratima nasih susjeda uopce nije bio opasan. Nepoznati je pas bio nesto malo veci od maltezerice nasih susjeda i jednako bogatoga krzna. Doduse, pas nije imao bijelo krzno, ali da je i imao ono takvo sigurno ne bi bilo. Mali beskucnik, u maniri maltezera, bio je jadan, prljav, zapusten i neurednog krzna. Psic mora da je svasta prosao i dugo dugo nije imao nikakve njege. Pitanje je kad je zadnji puta pojeo pristojan obrok. Tko zna koliko ga je ljudi sutnulo sa svojega praga, da im ne bi smetao.
Za divno cudo, pas nije bio plasljiv, nije zarezao, nije bio nepovjerljiv i nije pokusao pobjeci. Vidjelo se da ocekuje pomoc, i bez da je ista kazao, moglo mu se u ocima procitati: "Uzmi me. Povedi me kuci. Svi su me do sada odbacili."
Uzeo sam psa i odnio ga kuci. Prvo smo ga nahranili i napojili i potom ga pregledali. Tada smo ustanovili da je pas bio u jadnijem stanju nego li se to na prvi pogled moglo vidjeti. Krzno ne samo da mu je bilo prljavo i neuredno. U krzno su mu urasle grancice s trnjem i jednostavno ih se nije moglo iscesljati.
Sam Bog zna gdje se jadnik skitao i tko ga je sutnuo na ulicu. I koliko je dugo bio beskucnik. Nismo ga mogli ni okupati, jer to s onim grancicama trnja koje mu je uraslo u krzno, nije bilo moguce.
Ustanovili smo da je zenkica, i odmah je dobila ime - Rusa. To je bila izvedenica iz imena nasih novih susjeda, ispred cijih smo je vrata pokupili.
Zakljucili smo da je najpametnije potraziti pomoc veterinara. Sva je sreca, da je to poslije podne, bila dezurna ona mlada veterinarka koja voli zivotinje.
Kad ni ona nije uspjela Rusu osloboditi onih grancica s trnjem, odlucila je osisati je masinicom za sisanje. To je bilo jedino rjesenje.
Sada je jadna Rusa bila goluzdrava poput ocerupane kokosi. Samo joj je krzno na glavi ostalo nedirnuto. Tamo trnja nije bilo. Izgledala je kao mali lav s ogromnom glavom.
Nasa je veterinarka ustanovila da je Rusa zdrava, samo malo neuhranjena. Ipak, za svaki slucaj, cijepljena je. Dobila je i tablete protiv nametnika.
Kod kuce smo je okupali i pri tom uopce nije protestirala. Cak sto vise, sve sto smo joj radili, mi ili nasa veterinarka, podnosila je bez protivljenja. Kao da je osjecala da je to za njezino dobro. A, mozda je i znala.
Dobila je svoju prostirku i mjesto za spavanje. I Rusa se vrlo brzo pocela ponasati kao da je kod kuce.
S obzirom da su dvije zenke u kuci mogle biti samo privremeno, poceli smo traziti nekoga tko bi Rusu trajno udomio. Na nasu veliku radost, udomitelja nismo morali dugo cekati.
Za nju se odmah zainteresirala nasa doktorica. Ona uskoro odlazi u mirovinu, a kako zivi sama, Rusa ce joj biti prekrasno drustvo.
I, onako goluzdrava, i s prividno prevelikom glavom, Rusa joj se odmah svidjela. Samo je zamolila da Rusu zadrzimo jos nekoliko dana, koliko je njoj ostalo do godisnjeg odmora. Tada ce imati cijele dane vremena da se sprijatelji s Rusom.
I tako smo ucinili. Rusa ce privremeno ostati kod nas jos nekoliko dana, i onda ce otici u svoj novi dom, gdje ce joj sigurno nasa doktorica posvetiti punu paznju.
I pruziti joj mnogo ljubavi, sto joj je sigurno nedostajalo, dok je jadna lutala od vrata do vrata.
Ali, sudbina se na neobican nacin poigrala s Rusom, a cijela je prica upravo nevjerojatna.
O tome u iducoj prici.
|
Na vrh
Rusa putuje kuci
Rusa se kod nas vrlo brzo udomacila. Osjecala se sigurnom. Znala je da je vise nitko ne ce izbaciti na ulicu, ili potjerati sa svojega praga. Nasa je doktorica povremeno obilazila Rusu i one su vec postale dobre prijateljice. Ostalo je samo jos nekoliko dana do odlaska doktorice na godisnji odmor. Mi smo pak prizeljkivali da to bude sto skorije. Ne zato da bismo se rijesili Ruse. Bas suprotno. Blizilo se kriticno razdoblje inkubacije one opake bolesti "uvlacenja pod kozu". Vec smo Rusu prihvatili kao nasu i pomalo nam je bilo zao sto cemo se s njom morati rastati.
Kadli se dogodilo nesto neocekivano. Jedno poslijepodne Rusa se odjednom pocela neobicno ponasati. Nekako je zivnula i kao da je nesto lijepo ocekivala. Pocela je veselo skakutati po dvoristu, mahati repom i nekako radosno cviluckati.
U prvo vrijeme nismo obracali narocitu pozornost na takvo Rusino ponasanje. Pa i ljudi se odjednom pocnu neobicno ponasati. Zasto onda ne bi i Rusa. I nakon nekog vremena Rusa se primirila.
Ali cijela se prica ponovila iduci dan i nekako u isto vrijeme. Ponovno je Rusa zivnula. Ponovno je veselo mahala repom i stalno nesto osluskivala. S visoko podignutom glavom u smjeru nase ograde. I pokusavala je saznati sto se dogadja u susjednom dvoristu. Kako je nase dvoriste ogradjeno gustom i visokom zivicom, Rusa nije mogla vidjeti nista. Ali je zato napeto osluskivala.
A iza ograde, u svojemu dvoristu, nasi su susjedi, vlasnici one male maltezerice, sjedili u hladovini i uz kavicu razgovarali sa svojim gostima. Kao i dan ranije, kada se Rusa pocela neobicno ponasati. Gosti nasih susjeda dosli su iz Svicarske i kao svakog ljeta, prije odlaska na more, nekoliko dana odsjeli u njihovoj kuci.
Iduceg dana nasoj smo susjedi ispricali o neobicnom ponasanju Ruse od kada su k njima dosli njihovi prijatelji iz Svicarske.
Nasa se susjeda malo zamislila i odjednom rekla: "Ma, nemoguce!"
Mi smo naravno odmah postavili pitanje sto to ona smatra nemogucim. I susjeda nam je ispricala dogadjaj koji je vec gotovo zaboravila. Jer, dogodilo se to godinu dana ranije. Takodjer ljeti, kad su ih, kao i svake godine, posjetili njihovi prijatelji iz Svicarske pri odlasku na more.
Njihovi su prijatelji doputovali sa svojom miljenicom Sisi. Ona je bila, koliko se susjeda sjeca, neka rijetka vrsta terijera, porijeklom iz Skotske ili Australije. To u ovoj prici nije bitno.
Dan prije negoli su njihovi prijatelji trebali poci na more, Sisi je setala oko kuca nasih susjeda. Odjednom se odnekuda pojavio nekakav veliki pas, kojega je njegov neodgovorni vlasnik pustio bez nadzora. Veliki razbojnik pojurio je prema Sisi, ocito s losim namjerama. Ni Sisini vlasnici ni nasi susjedi nisu mogli nista uciniti da zaustave golemog razbojnika. Ali Sisi se nije dala. Vjesto je izbjegla napad velikoga psa i pobjegla u obliznje grmlje, gdje je razbojnik nije mogao dohvatiti. Nasi su susjedi uspjeli otjerati napadaca, a njihovi su prijatelji dozivali Sisi. Medjutim bez uspjeha. Pretrazili su grmlje, ali Sisi je nestala. Vjerojatno je otrcala sto je dalje mogla. Toliko daleko da je veliki pas ne bi mogao uhvatiti.
Prijatelji nasih susjeda bili su ocajni. Znali su da je Sisi u nepoznatoj sredini i da se najvjerojatnije ne ce znati vratiti. I tako je bilo. Svi su je trazili i dozivali, ali Sisi se nije pojavljivala. Tko zna koliko je daleko pobjegla, i od straha se negdje pritajila. Trazili su je sve do mraka, ali bez uspjeha.
Sutradan prijatelji nasih susjeda nisu otputovali na more. Odlucili su da moraju naci Sisi. Dali su povecati njezinu sliku u mnogo primjeraka i po cijelom susjedstvu, i dalje, po svim stupovima izlozili "potjernicu" s obecanom velikom nagradom. Svakodnevno su, zajedno s nasim susjednima, obilazili okolicom, trazili i dozivali Sisi. I tako sve dok im nije istekao godisnji odmor. Sisi je nestala, a prijatelji nasih susjeda morali su se vratiti u Svicarsku. Nesretni sto su izgubili Sisi.
Nasa je susjeda ponovila da je jednostavno nemoguce da je Rusa zapravo Sisi. Nakon svega sto su oni i njihovi prijatelji, prije godinu dana, uradili da nadju Sisi.
Mi smo tada predlozili jednostavan pokus. Neka svi zajedno dodju k nama na poslijepodnevnu kavicu. Mozda gosti iz Svicarske prepoznaju svojega psa, a mozda Rusa, ako je zaista Sisi, prepozna svoje gospodare.
I dosli su. Nasi susjedi i njihovi prijatelji. Svicarci bas nisu bili sigurni da je to njihova Sisi. Narocito stoga sto je bila potpuno osisana, pa bas i nije licila na nekakvoga terijera.
Svi smo napeto pratili kako ce se Rusa ponasati. Ona je, medjutim, prema dosljacima bila pomalo rezervirana. Drzala se po strani, kao i nasa Buba. Najvjerojatnije Rusa ipak nije Sisi.
Gosti su posjedali i poceli smo pripovijedati, zna se vec o cemu, o psima. Na Bubu i Rusu vise nismo obracali pozornost.
I, dogodilo se.
Kad je po prvi puta progovorila nasa gosca iz Svicarske, Rusa je odjednom skocila, dotrcala do gospodje i pocela je njuskati. A kad je gospodja izrekla: "Sisi!", Rusa je pocela veselo skakati ono nje.
Bilo je ocito, prepoznala je glas svoje gazdarice. I u trenu, Rusa je postala Sisi, sto je uvijek i bila, samo mi to nismo znali.
Kakva je to predstava bila.
Rusa, sada Sisi skakala je i prevrtala se od srece, a njezina se gazdarica rasplakala. I nasa susjeda s njom. A mozda i jos netko.
I tako smo nasoj doktorici morali javiti za nju tuznu vijest. Da ne dolazi po Rusu, jer Rusa nija Rusa, nego Sisi. I, da putuje kuci u Svicarsku.
|
|
